novosti
Je li neki sport vrhunski ili ne određuju prije svega rezultati
SLAVKO PODGORELEC BIVŠI JE DUGOGODIŠNJI GLAVNI TAJNIK HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA, a oni bolje upućeni u sport znaju i da je u raznim dobnim skupinama bio prvak Hrvatske u hrvanju, dizanju utega i šahu. Prošle godine napisao je Program rekonstruiranja hrvatskog sporta, a zanimljivo je da je taj dokument s detaljno razrađenim akcijskim planom napisao po narudžbi Hrvatske seljačke stranke, odnosno Domoljubne koalicije. No, iako je Program napisan prije godinu, prihvaćen od svih tijela HSS-a, pa čak i otisnut, poslije parlamentarnih izbora „gubi mu se trag“.
- Oko tog Programa je zavladala nekakva zavjera šutnje. Bilo je dogovoreno da HSS i Domoljubna koalicija Program rekonstruiranja sporta i nužne izmjene zakona i propisa što prije stave na dnevni red Sabora, no to se za sada nije dogodilo. Program je nakon izbora, između ostalih, dostavljen i predsjedniku Kluba zastupnika HDZ-a Ivanu Šukeru i potpredsjedniku Vlade Boži Petrovu, no nikakve reakcije nema. Do mene je tek došla informacija da se realizacija Programa odgađa za dvije godine.
Akcijski plan ima 24 točke, a među prioritetima je ukidanje sadašnje Uprave za sport u sklopu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te ustrojavanje samostalnog Središnjeg državnog reda za sport. Zašto?
- U uredbi o funkcioniranju Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta samom sportu su posvećena ukupno dva i pol članka ili oko 3 posto ukupnog teksta. A i tu se 90 posto napisanoga odnosi na Hrvatski olimpijski odbor. Sport je tek jedna od 14 ustrojbenih jedinica tog ministarstva i sasvim je marginaliziran. Bio bi on, to je sasvim sigurno, jednako marginaliziran i kao dio bilo kojeg drugog ministarstva, bez šanse da se u javnosti tretira kao važna društvena djelatnost.
Dakle, ne bi dobro funkcionirao ni kada bi ga se pripojilo Ministarstvu turizma, što u posljednje vrijeme predlažu i iz Hrvatskog olimpijskog odbora?
- Ne, nikako. I tamo bi sport bio marginaliziran. Jedino pravo rješenje je da bude zasebna jedinica, središnji državni ured izravno odgovoran Vladi i sa statusom, recimo to tako, poluministarstva.
No, glavni problem je uvijek novac. I u ovom slučaju se sve vrti oko raspodjele javnog novca i povećanja iznosa namijenjenog sportu. Je li taj problem, uopće, trenutačno u Hrvatskoj rješiv?
- Je. Još je 1997. donesen Zakon o igrama na sreću i nagradnim igrama koji je predviđao izdvajanje 33 posto prihoda Hrvatske lutrije za javne potrebe sporta. Taj zakon, međutim, od samog početka nije poštivan, pa je tako i u vrijeme dok je predsjednik Vlade bio sadašnji predsjednik HOO-a Zlatko Mateša sport bio zakinut za 60-ak milijuna kuna. Nastavljeno je to i u vrijeme mandata Ivice Račana i taj se zakon počeo primjenjivati tek u Sanaderovo i Šukerovo vrijeme. Pa su onda prihodi Hrvatskog olimpijskog odbora naglo skočili s 35 na 120 milijuna kuna godišnje!
Zakon je kasnije mijenjan, izostavljene su iz njega nagradne igre i samo dio prikupljenog novca je usmjeren u sport. Osim toga, od 2012. sport ne dobiva ništa iz samog Proračuna, dakle na teret poreznih obveznik, već samo novac od igara na sreću. No, iako se prihodi od igara na sreću stalno povećavaju, izdvajanja za sport sve se više smanjuju. Kad bi se, primjerice, sport financirao prema spomenutom zakonu iz 1997. godine, HOO bi, izračunao sam, 2014. dobio 300 milijuna kuna! Prema mojem prijedlogu profitirao bi čak i lokalni sport kojem bi se usmjerio dio sredstava.
Možda bi trebalo uključiti i neke druge izvore financiranja. Ne bi li s toliko sportskih zvijezda i kandidata za olimpijska odličja HOO trebao namaknuti znatno više sredstva od sponzora?
- Naravno. Reći ću vam samo to da smo 90-ih od marketinga dobivali 12 milijuna kuna godišnje, dok je lani HOO s te stavke uprihodio ispod pet milijuna. Trebali bi se u HOO-u zamisliti zašto je tome tako...
Osim zbog premalo novca za sport, u HOO-u najviše negoduju zbog toga što država još uvijek nije donijela strategiju sporta. Njezino donošenja, kao i donošenje novog Zakona o sportu predviđa i vaš Program.
- Prije svega, treba reći da je donošenje strategije zadaća HOO-a! Tako piše u Statutu HOO-a i u Zakonu o sportu, pa zato Mateša strategiju ne treba tražiti ni od koga drugoga već od samog sebe. Što se tiče Zakona o sportu, on je od samog početka bio faličan, u jednom članku čak i protuustavan, a ni nakon deset godina mnogi nisu ispunili obaveze koje taj zakon propisuje. Trećina Zakona se, primjerice, bavi privatizacijom klubova, a ipak ni do danas nemamo pravo rješenje za to.
Kada govorimo o strategiji, odnosno nacionalnom programu sporta, što bi on trebao sadržavati? Treba li taj dokument odrediti i koji su sportovi od posebnog interesa za Hrvatsku, što mnogi, pa i čelnici HOO-a, često zagovaraju?
- Ne. To je sasvim kriva postavka. Ne možete vi određivati koji su sportovi državni, a koji nisu. To je socijalistički način gledanja. Je li neki sport vrhunski ili ne, određuju prije svega rezultati, a onda i to koliko je rasprostranjen i priznat u svijetu. Dakle, uspjeh određuje tko će biti financiran, ali prema točno određenim načelima, kriterijima i mjerilima.
Ono što bi sama strategija trebala sadržavati piše u Bijeloj knjizi o sportu i Akcijskom planu Pierre de Coubertin, čega se moraju pridržavati sve zemlje Europske unije. Treba to samo primijeniti na Hrvatsku u okviru naših mogućnosti. Strategija, naime, sadrži načela kojih se treba pridržavati kod donošenja godišnjih programa. To se sve može napraviti za dva tjedna! No to netko ne želi ili ne zna napraviti.
Zanimljivo je da predlažete i ukidanje Nacionalnog vijeća za sport kao - nepotrebnog?
- Ne znam što će nam nešto što bi trebalo biti nadtijelo Hrvatskom olimpijskom odboru, resornom ministarstvu i Kineziološkom fakultetu. To vijeće od samog početka nije funkcioniralo. Trebalo mu je 3,5 godine da profunkcionira, a onda je već na prvoj sjednici zapelo oko toga što bi ono, zapravo, trebalo raditi, odnosno tko bi što trebao napraviti. Ja sam predložio da HOO što prije napravi strategiju sporta kao osnovu za funkcioniranje hrvatskog sporta, na što je Mateša rekao da HOO nema ništa s time i već tu smo se razišli. Nismo se uspjeli dogovoriti čak ni oko Statuta vijeća. Nacionalno vijeće za sport je sasvim nepotrebno tijelo na koje se bez veze troši proračunski novac.
Marin Šarec
