novosti
Ni novi Zakon o sportu ne rješava najvažniji problem - financiranje sporta
Igor Boraska je u različitim posadama osvajao brojna veslačka odličja na velikim natjecanjima. Bio je, između ostaloga, svjetski prvak u dvojcu s kormilarom i doprvak u osmercu, ali i član neponovljivog brončanog olimpijskog osmerca iz Sydneyja 2000. Nakon što je „umirovio“ svoje veslo, ovaj bivši američki student sportom se nastavio baviti kao predsjednik Splitskog saveza športova i član Skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora.
Čini se da je Splitski savez športova na čelu s vama u stalnom sukobu sa splitskom gradskom upravom? Što joj točno zamjerate kada je o sportu riječ?
- Vjerojatno je to, ipak, samo dojam koji pojačavaju moje diskusije na sjednicama Skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora. U Splitu, barem trenutačno, nije tako. Kad sam 2012. izabran na čelo Splitskog saveza športova tadašnji gradonačelnik Kerum sa svojim dogradonačelnicima i savjetnikom Veštićem dao nam je apsolutno povjerenje i slobodne ruke. Radili smo prema kriterijima koji su, prije svega, vrednovali rezultat, ali i mnoge druge parametre koji su regulirani Pravilnikom o sufinanciranju klubova grada Splita. Dolaskom novog gradonačelnika stvari su se počele mijenjati i kao temelj financiranja klubova više nije vrednovan rezultat, nego samo pojavljivanje na natjecanju. Konkretno, svima su plaćani troškovi natjecanja, bez obzira na rang natjecanja i rezultate koji su tamo ostvareni. Slažem se da je klubovima iz momčadskih sportova to možda i najvažnije, pa je njima dolaskom gradonačelnika Baldasara situacija postala bolja, no klubovi pojedinačnog sporta, kojima osiguravanje troškova natjecanja nije prioritet, osjetili su se ugroženi. Ipak, od ove godine, gradska Služba za sport klubovima pojedinačnih sportova financirat će u znatno većem iznosu stručni rad, što je uvijek i bio prioritet SSŠ-a, a plaćat će se i troškovi službenih natjecanja, treninzi i pripreme.
Dakle, trenutačno ste zadovoljni načinom na koji se financira splitski sport?
- Zadovoljni smo povećanjem ukupne sume novaca u splitskom sportu, ali i dalje nismo zadovoljni činjenicom da Grad bez konzultacija i suglasja s krovnom sportskom organizacijom našeg grada donosi proračun za sport i odluke koji se izravno tiču svih javnih potreba u splitskom sportu i načina financiranja klubova. Pitanje je što će se dogoditi u slučaju vrlo izglednog rebalansa ukupnog gradskog proračuna, a time ujedno i proračuna za sport. U slučaju kad više ne bi bilo dovoljno novaca za pokrivanje troškova natjecanja, ne bi trebalo jednako tretirati one koji su, primjerice, posljednji u ligi iz koje više ne mogu ni ispasti i one koji su prvaci Hrvatske. Sportski rezultat uvijek bi trebao biti na prvom mjestu, naravno uz stručni rad i uključivanje što većeg broja mladih u sustav sporta.
Bili ste nezadovoljni i s načelom jedan sport – jedan glas u Skupštini Splitskog saveza športova, zbog čega ste nedavno primijenili Statut. Što ste time htjeli postići? Čiji sada glasovi dominiraju u Skupštini?
- Još kad sam se kandidirao za predsjednika saveza sportova, u programu svog rada zacrtao sam promjenu sustava glasanja u Skupštini. Želio sam dati na važnosti najboljim klubovima našeg grada, klubovima nositeljima olimpijske tradicije i nositeljima kvalitete. Ovo što smo postigli na Skupštini održanoj u prosincu 2014. jest to da upravo najbolji splitski klubovi, po preciznim i egzaktnim kriterijima, imaju putem svojih predstavnika izravan glas i utjecaj u toj Skupštini, dok je prije taj glas išao samo preko predstavnika određenog sporta. Sada umjesto 62 glasa u Skupštini, koji su predstavljali sportove i još neke grupe udruga, imamo više od 90 glasova, od kojih je dvadesetak glasova najboljih klubova i još desetak dodatnih glasova koje donose predstavnici sportova koji su Splitu donijeli olimpijske medalje. Dakle, nemamo određenu grupu koja dominira Skupštinom saveza, već je ovo, po mom mišljenju, jedan optimalan spoj kvalitete i raznolikosti splitskog sporta.
Split ima i Zajednicu ekipnih sportova. Zašto je ta udruga osnovana i kako djeluje? Postoje li u Splitu nekakvi prijepori između pojedinačnih i ekipnih sportova?
- U Splitu je ta zajednica osnovana još prije četiri godine, koristeći malu zakonsku nedorečenost i, vjerojatno, nezainteresiranost službenika u uredu državne uprave. Kasnije je Zakon o sportu izmijenjen tako da je unesena odredba prema kojoj se na teritoriju lokalne samouprave može osnovati samo jedna sportska zajednica, što je slučaj u svim gradovima u RH osim u Splitu, gdje ta zajednica još uvijek djeluje. Ona je nastala iz dva razloga: zbog zajedničkog interesa za razvoj i rast ekipnih sportova i klubova ekipnih sportova grada Splita, boljeg privlačenja sponzorskih sredstava kao i racionalizacije putnih troškova, ali i zbog nezadovoljstva predstavnika splitskih ekipnih sportova načinom financiranja sportskih udruga u Splitu, tj. nezadovoljstva Pravilnikom o financiranju sportova i klubova koji je usvojen na Skupštini Splitskog saveza sportova još 2007. godine. Naravno da je prijepora bilo, a ima ih i danas, kad nezadovoljstvo uglavnom dolazi od predstavnika klubova i sportova koji će, nakon donošenja Kategorizacije sportova i klubova Grada Splita od strane gradske Službe za sport, biti svrstani u četvrtu ili petu kategoriju sportova. Osim toga, Split je sportski nevjerojatno raznolik grad, imamo na desetke klubova koji s relativno malim sredstvima postižu sjajne nacionalne i međunarodne uspjehe, pa koliki god bio gradski proračun za sport, nekima je uvijek premalo za njihove ambicije i ciljeve.
Koliko je „najsportskiji grad na svitu“ trenutačno daleko od spomenutog epiteta? Je li, primjerice, ikako moguće spasiti službeno najbolji europski košarkaški klub 20. stoljeća, KK Split?
- Ono što većina ljudi misli kada Split naziva „najsportskijim gradom na svitu“ jest broj olimpijaca i osvajača olimpijskih medalja u relativno maloj sredini, u mnogo sportova. Na manje od 200 tisuća stanovnika imamo, naime, 80-ak osvajača olimpijskih odličja u 10 sportova, brojne europske i svjetske prvake i nevjerojatnu raznolikost sporta. Po tom kriteriju Split je uistinu jedan od najsportskijih gradova svijeta. No, kada govorimo o sportskoj infrastrukturi i sportskoj politici, onda to zasigurno nije istina. Novac koji je mogao ići sportu, primjerice u izgradnju atletske i gimnastičke dvorane, ulupan je u projekte poput Spaladium arene koji su rađeni po diktatu politike, pod krinkom sporta, koji zapravo od toga nema ništa. Što se tiče Jugoplastike, odnosno KK Splita i Hajduka, koji su sportski sinonimi našeg grada, teško se mogu vratiti na one grane kad su bili konkurentni ili u slučaju Jugoplastike čak i najbolji u Europi, ali bi vjerojatno mogli doći do razine na kojoj bi konkurirali klubovima iz Zagreba. No, to je moguće samo uz pritok svježeg kapitala. Možete vi imati fenomenalnu omladinsku školu i neku sjajnu generaciju koja bi mogla postići rezultat na nacionalnoj razini, no zakonitosti nogometa i košarke su takve da bez financijske stabilnosti nema ništa. Novac tu dominira pa najkvalitetniji mladi igrači odlaze čim postanu punoljetni. Dakle, kada bismo uspjeli pronaći poduzetnike koji bi uložili dosta novaca, kao što je gospodin Tedeschi napravio s Cedevitom...
Ali, i Hajduk i KK Split su sportska dionička društva. Što priječi poduzetnicima da ulažu novac?
- Izbor Nadzornog odbora, a time posredno i uprave Hajduka, ide preko udruge Naš Hajduk čiji je stav da bi Grad Split trebao ostati većinski vlasnik Hajduka. U takvoj situaciji teško će neki značajniji privatni kapital ući u klub. Ako netko ne može postati većinski vlasnik i donositi odluke, neće ni doći s novcem. A trenutačno ni većina aktualnih dioničara, koji su uložili svoj novac, nema puno upliva u rad kluba i uprave. Dakle, imamo situaciju u kojoj se Hajduk percipira kao narodni klub i klub našeg grada i u kojoj većina navijača želi da on to i ostane. Pritom im rezultati i nisu najvažniji. Meni koji se sjećam Hajduka iz 80-ih i 90-ih je sportski rezultat uvijek na prvom mjestu i smatram da Hajduk na ovaj način ne može doći na europsku razinu. Kod KK Splita je situacija nešto drukčija, tu bi se moglo dogoditi da u klub dođe privatni vlasnik. Neki su već i iskazali zanimanje za to i mislim da će se u sljedećih godinu ili dvije dogoditi promjena vlasničke strukture kluba i to je dobro.
Ni na nacionalnoj razini situacija nije ništa bolja od one u Splitu. Član ste Skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora, što ne valja u krovnoj udruzi hrvatskog sporta?
- Hrvatski olimpijski odbor je krovna udruga hrvatskog sporta, no na Skupštini se odluke donose tako da se ruke dižu bez previše razmišljanja. Skupština je postala glasačka mašinerija na kojoj se ne raspravlja o temama od krucijalnog značaja za hrvatski sport. Trebalo bi, između ostaloga, promijeniti i način na koji se biraju članovi Skupštine HOO-a jer sad imamo situaciju u kojoj predstavnike u Skupštini nemaju veliki gradovi koji financiraju najveći dio sporta u Hrvatskoj. Nadalje, i među predstavnicima nacionalnih sportskih saveza premalo je olimpijaca i sportaša uopće, ali za to smo si mi sportaši najviše sami krivi...
No, ne činili vam se ponekad da su Hrvatskom olimpijskom odboru najveći problem upravo – olimpijci? Ljute se na vas iz Hrvatskog kluba olimpijaca kad diskutirate na Skupštini, kapetanu zlatne vaterpolske reprezentacije Samiru Baraću vikali su „Tko si ti? Predstavi se!“, Antun Vrdoljak je Zorana Primorca proglasio rušiteljem HOO-a, a sada je, eto, HOO prijavio Tomislava Paškvalina DORH-u. Niste baš popularni u svojoj kući...
- Čim vi konstruktivno diskutirate, postavljate pitanja i tražite odgovore, odmah vas se percipira kao neprijatelja! Mentalni sklop dijela članova Skupštine HOO-a je takav i tako oni funkcioniraju, iako bez olimpijaca ni HOO ne bi imao smisla ni svrhe. Ne samo u Skupštini HOO-a, već i u sportskim savezima, ima određen broj ljudi koji su došli u sport zbog nekih svojih osobnih interesa. Sport im je tek sredstvo za ulazak u određene društvene strukture. Nažalost, zbog takvih pojedinaca i njihovih nemoralnih radnji i afera pogoršao se i imidž kompletnog hrvatskog sporta.
Glavni predmet spora između HOO-a i Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta već dvije godine je Sportska televizija. I vi ste na Skupštini u više navrata upozoravali na njezine gubitke. Sada je, eto, SPTV u proračunu HOO-a s 2.500.000 kuna i samo bi četiri nacionalna sportska saveza u 2015. trebala dobiti više novaca od nje! I vaše veslanje, jedan od naših najtrofejnijih sportova, primjerice, HOO-u vrijedi manje, tek 2.378.531 kuna.
- Ono što smo mi iz Hrvatskog kluba olimpijaca već ranije zamjerili vodstvu HOO-a jest rastrošnost i nenamjensko trošenje novca iz proračuna. Iznos koji ste spomenuli je velik, a još je daleko veći iznos koji je na SPTV potrošen prethodnih godina. Osnivanje Sportske televizije je, generalno, bila dobra ideja, ali ne i trošenje tolike količine novca i uzimanje kredita koje će vjerojatno otplaćivati i sljedeće generacije. Netko će nas s pravom pitati zašto tim novcem nismo izgradili olimpijski centar kojeg hrvatski sport nema ili na neki drugi način pomogli sportu. Imali smo, podsjećam, i brojne primjedbe koje su se ticale rada Hrvatske olimpijske akademije. Nakon toga se na nas digla hajka i prozivalo nas se da rušimo vodstvo HOO-a, a mi smo samo izražavali zabrinutost za budućnost hrvatskog sporta. Pokazuje se, nažalost, da smo bili u pravu kad smo postavljali ta pitanja.
Aktualni sukob između HOO-a i Ministarstva mnoge u sportu sad već ozbiljno brine...
- Ne znam kada će se i kako to okončati, no mišljenja sam da godinu i pol dana prije Olimpijskih igara u Rio de Janeiru ne treba taj sukob dodatno zaoštravati. Čak ni kad je u pitanju Sportska televizija. Možda bi taj projekt trebalo pustiti do Olimpijskih igara, a onda konačno podvući crtu i vidjeti što dalje sa SPTV-om. Možda vam se čini da je ovo u suprotnosti s onim što govorim na Skupštini HOO-a već dvije godine, ali čisto pragmatički, sada kada su Olimpijske igre takoreći pred vratima, nikako ne bi bilo dobro da SPTV ode u stečaj, pa da HOO kao jamac za kredite odmah mora isplatiti bankama sav novac koji televizija duguje.
Iako to na Skupštini HOO-a još uvijek jasno ne govore, skoro svi nacionalni savezi su nezadovoljni raspodjelom proračunskog novca. Zlatko Mateša tvrdi da im za pravedniju raspodjelu sredstava nedostaju kriteriji. Kako bi ti kriteriji izgledali kad biste ih vi pisali?
Osobno nisam pobornik ideje koja se sve češće proklamira, da bismo se trebali odlučiti za desetak nama najvažnijih sportova i financirati samo njih. Primjećujem te tendencije i u Splitu, gdje nekima nije dovoljno to što tih deset „najvažnijih“ sportova ima oko 80 posto proračuna, nego bi htjeli uzeti i svih 100 posto i time, zapravo, urušiti sve druge sportove. I u HOO-u desetak najvećih saveza dobiva daleko najveći dio kolača. Mislim da država, tj. MZOS i HOO, moraju zajednički izraditi strateški dokument za budući razvoj sporta, a moje je mišljenje da je došlo vrijeme kad bi se Olimpijski odbor trebao koncentrirati samo na olimpijske sportove, a neolimpijske ostaviti u domeni Ministarstva sporta. Na taj način bi se upravo sportovima koji nose olimpijske medalje omogućilo kvalitetnije financiranje, koje bi osim javnog novca moralo putem olimpijskog poola donijeti i znatno veća sredstva sponzora ili donatora onima od kojih se i očekuje najviše. Što se tiče samih kriterija koje ste spomenuli, zbog društveno odgovornog ponašanja HOO treba prema setu kriterija vrednovati sve olimpijske sportove, a Ministarstvo ostale. Ti kriteriji moraju uključivati parametre kao što su, prvenstveno, rezultati na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima, razvijenost pojedinog sporta u Hrvatskoj i svijetu, sportska infrastruktura potrebna za razvoj određenog sporta, broj registriranih klubova i sportaša po savezima, dobne kategorije i potreban broj stručnih kadrova za rad s najboljim juniorima i seniorima... Bez obzira kako bi raspodjela novca izgledala nakon toga, mislim da je naš osnovni problem u tome što se u Hrvatskoj izdvaja premalo novaca za sport i dok je god tako svi će biti pomalo nezadovoljni. Mi, naime, moramo promijeniti način financiranja sporta.
Može li tu nešto pomoći novi Zakon o sportu? Koji su ključni problemi koje bi trebao riješiti taj zakon?
- Kad bi novi Zakon riješio financiranje sporta na lokalnoj i državnoj razini, riješio bi puno toga. No, ovaj prijedlog Zakona to ne rješava. Naravno da treba bolje regulirati način izbora delegata u sportskim savezima i klubovima, naravno da treba propisati kontrolu trošenja proračunskog novca, no financiranje sporta je ipak najvažnije pitanje. Zakon o sportu trebao bi točno propisati obavezu izdvajanja za sport na lokalnoj i državnoj razini a vjerojatno bi se dalo povećati i iznos koji sportu ide iz prihoda Hrvatske lutrije. Netko će reći da je to povratak u socijalizam, no tada je sport imao dovoljno novaca i očito je da je to model koji bi, dorađen prema sadašnjim zakonima RH i EU, mogao funkcionirati.
U zadnjih 15-ak godina takvi pokušaji zakonskog rješavanja financiranja sporta redovito zapnu u Ministarstvu financija.
- Sport je zakonski već definiran kao djelatnost od posebnog značaja u Republici Hrvatskoj. Ako je tome tako, zašto onda ne bi postojala i zakonska obaveza izdvajanja proračunskog novca za takvu djelatnost? S druge strane, jasno mi je da je teško nametnuti svakoj lokalnoj zajednici obvezu izdvajanja određenog postotka za sport, kad mnoge od njih nemaju novca ni za svoje redovito funkcioniranje. Zato je pitanje financiranja sporta stvar političkog konsenzusa i samo tako može biti kvalitetno riješeno. No, uz ovakvo gospodarstvo takvo je razmišljanje preoptimistično i još će dugo biti...
Marin Šarec
