novosti
„U našem je sportu previše avanturista“
U sportskoj biografiji Irfana Smajlagića dovoljno je materijala za cjelovečernji film. Bio je ponajbolji svjetski rukometaš, olimpijska odličja osvajao je s dvije države – broncu s Jugoslavijom 1988. i zlato s Hrvatskom 1996. godine – a ima i svjetsko srebro iz 1995. Gotovo je opjevana njegova uloga u osvajanju svjetskog (2003.) i olimpijskog zlata (2004.) na mjestu pomoćnika izbornika Line Červara, dok je kao izbornik odveo rukometnu reprezentaciju Egipta na svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre. Kao trener je, pak, dvije sezone igrao Ligu prvaka sa sarajevskom Bosnom, bio je na klupi riječkog Zameta, a s rukometašicama Lokomotive osvojio je duplu krunu i igrao u Ligi prvakinja.
Do prije nekoliko tjedana hrvatski ženski rukomet imao je dva kluba u Ligi prvakinja i velike ambicije na Europskom prvenstvu kojem smo bili domaćini zajedno s Mađarskom. Od svega toga, međutim, nije ostalo ništa. Čini se da za više i nema stvarne kvalitete?
- Ne bih se složio da hrvatski ženski rukomet ne može više, prije bih rekao da ne daje ono što bi mogao, kako na klupskoj, tako i na reprezentativnoj razini. Naš ženski rukomet ne funkcionira na europskoj razini, gdje se traži rad i sva ostala odricanja koja zahtijeva vrhunski sport, nego na nekakvom stvaranju ozračja i uvjerenju da se dobro radi. Bez ikakvih kriterija koji bi određivali što to konkretno znači i na osnovu kojih bi se radila selekcija. Jer, ako imate niske kriterije, onda u toj selekciji svatko prolazi i svatko igra. Kod nas su se posljednjih godina izgubili kriteriji koji bi nam govorili što znači biti vrhunski sportaš, a što amater. Razloge stalno tražimo u neimaštini i nedostatku novca, no ako nemate viziju i spoznaju o tome što želite postići, uzalud vam i novac. U Hrvatskoj je uvijek postojala veća ili manja količina novca u sportu, no taj je novac nekvalitetno iskorišten.
Koliko je, primjerice, novca došlo u Lokomotivu zato što je ove godine igrala Ligu prvakinja?
- Mislim da nije došlo – ništa! Mi smo ušli u Ligu prvakinja, a financijska konstrukcija, sad se to pokazuje, nije bila ni u začetku.
Tko je tu zakazao: grad, vodstvo kluba, sponzori, svi?
- U toj su priči zakazali svi, ne znam tko u kolikom omjeru. Nakon četiri, pet mjeseci mogu tek konstatirati da financijska konstrukcija uopće nije postojala, a postojale su goleme ambicije igranja u Ligi prvakinja. Mislim da smo bili jedini klub u Ligi prvakinja koji nije imao financijsku konstrukciju primjernu tom natjecanju, a ušli smo u Ligu s ambicijama da pobijedimo prvakinje Europe. Sportski gledano to je sasvim u redu, no ako zakažu svi ostali segmenti, a ostanu samo ambicije, onda je to nerealno.
No, kad neki drugi klubovi igraju Ligu prvaka novac se uvijek pronađe. Ne čini li vam se da je ženski sport kod nas poprilično diskriminiran?
- Sport, ne samo ženski, ovisi o sposobnim ljudima koji su spremni ući u klubove i reprezentacije. Mnogi ljudi, međutim, ne ulaze u sport da bi mu pomogli i dodali mu kvalitetu više, već iz nekih svojih osobnih razloga. Može se reći da oni u sport ulaze kao u neku avanturu, a avanturizam je poguban za sport. Mi u hrvatskom sportu uvijek očekujemo najviše jer smo navikli osvajati medalje u mnogim sportovima, a nemamo dovoljno ljudi koji su od sporta sposobni napraviti uspješan projekt. Da je tome tako pokazuje vam i to što se, primjerice, u loptačkim sportovima nije ni nakon 20 godina uspjelo isprofilirati po nekoliko klubova u svakoj ligi koji bi tim natjecanjima dali kvalitetu i zanimljivost. Zato je kod nas sport sveden na čisto preživljavanje, bez bitnog napretka.
Mnogi ljudi u sportu i oko sporta smatraju da smo otišli previše u širinu. U Hrvatskom olimpijskim odboru je 80 sportskih saveza, čak i onih sportova koji u stvarnosti ne postoje. Trebamo li se konačno dogovoriti oko prioriteta i stvarnih potreba u sportu?
- Sigurno je da bismo trebali ići u tom smjeru. Prevelikom disperzijom gubi se kvaliteta i u onim sporovima u kojima smo najjači. Svaka država bi trebala biti svjesna svojih financijskih mogućnosti, ali i rezultata koje pojedini sportovi ostvaruju kroz duži niz godina. Neosporno je, primjerice, da su Hrvati naročito skloni loptačkim sportovima, to potvrđuju i neka znanstvena istraživanja. U tom bi smjeru trebalo ići i kad je riječ o razvijanju i financiranju sporta. Mi još uvijek nemamo strategiju sporta koja bi nam pokazala kako nam koji sport u društvu funkcionira i kakav bi tretman pojedini sport trebao imati. A bez strategije diskutabilni su i kriteriji i način financiranja sporta. I tako dolazimo do situacije kakvu imamo: da milijunski grad Zagreb ne može imati jednu kvalitetnu žensku ekipu čak ni u rukometu, koji je Hrvatskoj donio puno medalja i uspjeha. No, ni u muškom rukometu nitko osim PPD Zagreba ne može ni blizu Ligi prvaka.
Pratite li iz svog trenerskog kuta i ostale sportove? Možda nekima zavidite na uvjetima koje imaju?
- Rekao sam već, u Hrvatskoj je malo ljudi koji su spremni ući u sport s idejom da naprave ozbiljan i stabilan klub i koji su za to spremni uložiti svoje vrijeme, živce, novac... Tedeschi je, eto, zaljubljenik u košarku pa je svojim novcem podigao Cedevitu, Rijeka je s Volpijem i Miškovićem podigla nogometaše i vaterpoliste... To su klubovi koji imaju uvjete da se približavaju Europi i da razmišljaju o rezultatima u Europi.
Spomenuli ste upravo klubove u kojima se jasno zna tko je gazda. Je li to, onda, nekakav poželjan model?
- Govorim o klubovima koji su zahvaljujući svojoj organizacijskoj i financijskoj sposobnosti prisutni u Europi. Svatko, sad, može reći da je Dinamo katastrofa, da je Cedevita ovakva ili onakva, možemo se neslagati i s načinom na koji funkcionira PPD Zagreb, no činjenica je da su ti klubovi stalno prisutni u Europi i očito znaju kako tamo opstati. Treba, dakle, respektirati one koji su u ovako nesređenoj situaciji oko financiranja sporta i klubova uspjeli opstati i ostati stabilni. Drugo je sad pitanje zašto im svi ostali nisu ni blizu.
Nakon uspješne sportske karijere počeli ste raditi kao trener. Je li to bio plan ili stjecaj okolnosti?
- Logično mi je da nakon 20, 30 godina natjecanja ostanete u sustavu sporta, bilo kao trener, bilo kao sportski dužnosnik pa da imate mogućnost prenijeti drugima svoje znanje i iskustvo. Kod nas je, dakako, vrlo teško realizirati sve trenerske i sportske vizije jer, rekao sam to već, nema kriterija. A tko je taj koji može govoriti o kriterijima i kreirati ih? Ne može mi o kriterijima pričati netko tko nikad nije bio na vrhu, netko tko se nije penjao s dna prema vrhu piramide, padao i dizao se. Mi smo imali velike sportske rezultate, ali nismo uvijek zadržali ljude koji su ih ostvarivali. Puno je više onih avanturista o kojima sam ranije govorio.
Imaju li sustav, novac, odgovornost i kvalitetne ljude u drugim zemljama gdje ste igrali i radili?
- Naravno da imaju. Najlakše mi je govoriti u Francuskoj u kojoj sam igrao. Kad sam tamo došao krajem 80-ih godina nisu imali ništa, bio je to čisti amaterizam. Kupovali su najkvalitetnije igrače i imali viziju kako stvoriti svoje. Danas su oni rukometna velesila koja hara velikim natjecanjima, osvojili su već nekoliko puta sve što se može osvojiti i uzor su svima. Imaju dvije profesionalne lige za igranje kojih morate ispunjavati točno određene kriterije. Da biste igrali drugu ligu morate imati budžet od dva milijuna eura, a za prvu ligu vam treba minimalni budžet od 3.5 milijuna eura. Ako ne možete jamčiti da imate ta sredstva, ne možete igrati te lige. Sve su to Francuzi postigli za 20-ak godina! I uopće nije istina da u zapadnim zemljama država i lokalne zajednice ne smiju pomagati vrhunskom sportu. Značajno im pomažu sredstvima iz proračuna jer je gradovima i regijama u interesu imati vrhunske klubove i sportaše, propagirati sport. A sponzori onda procjenjuju hoće li i s kolikim sredstvima ući u klubove i povećati njihov budžet.
Kada je o rukometu riječ i Hrvatsku smatraju velesilom. Kakve su vaše prognoze za predstojeće Svjetsko prvenstvo rukometaša u Kataru?
- Mislim da je ovo prvo natjecanje na kojem će se osjetiti značajno pomlađivanje i smjena igrača u reprezentaciji. Sad će se tek pokazati pravo lice i mogućnosti igrača kojima su namijenjene glavne uloge i koji bi narednih godina trebali nositi igru naše reprezentacije. Bit će ovo, dakle, za hrvatsku reprezentaciju prvenstvo spoznaje. Spoznaje o tome u kojem smjeru treba ići dalje ići i spoznaje o stvarnoj kvaliteti. Nakon toga ćemo, možda, biti objektivniji u procjeni budućih rezultata.
Marin Šarec
