kolumne
Hoćemo li se uskoro morati boriti i protiv antidopinga?
VIŠEMJESEČNA SAGA OKO OPTUŽBI I SANKCIONIRANJA ruskih atletičara zbog sumnji u manipulacije sustavom antidopinške kontrole u njihovoj zemlji rezultirala je odlukom koju bismo, bez imalo zadrške, mogli nazvati – diskriminatornom.
Podsjetimo, još u studenome prošle godine Svjetska atletska federacija je zbog „sustavnog korištenja nedopuštenih sredstava i to u suradnji sportaša, tamošnjeg atletskog saveza i antidopinške agencije“ suspendirala sve ruske atletičarke i atletičare. Slijedile su dvije prijetnje predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Thomasa Bacha, koji je prvo najavio mogućnost zabrane nastupa ruskim atletičarima na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, a zatim (zbog navodnih manipulacija antidopinškim uzorcima na ZOI u Sočiju) i suspenziju svih ruskih nacionalnih sportskih saveza.
Ruski atletičari se u međuvremenu nisu smjeli natjecati, a neće ih biti ni na skorašnjem Europskom atletskom prvenstvu u Amsterdamu. Krajem prošlog tjedna stigla je i konačna (?!) odluka MOO-a prema kojoj će ruski atletičari (i kenijski, zbog nedostatka financijskih sredstava za antidoping kontrolu) moći nastupiti na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru samo ako prođu „individualnu evaluaciju“ kako bi dokazali da nisu dopingirani! Sve je popraćeno upravo nevjerojatnom Bachovom izjavom da se atletičari iz Rusije i Kenije ne mogu smatrati „vjerojatno nevinima“.
Ovdje su vrlo problematična barem dva pitanja.
Prvo, zašto se „vjerojatno nevinima“ od svih svjetskih sportaša ne mogu smatrati samo ruski i kenijski atletičari?
Nije li svojedobno svjetski sport, barem jednako jako kao i aktualni ruski skandal, potresla afera BALCO u Americi? Nisu li najveće dopingirane ribe – Lance Armstrong, Marion Jones, Justin Gatlin, Tyson Gay – upecane upravo u Americi? Nisu li, nadalje, prije nekoliko godina na dopinškom testu pale i jamajčanske sprinterske zvijezde Asafa Powell, Veronica Campbell-Brown i Nesta Carter? Zašto se onda „vjerojatna nevinost“ ne dovodi u sumnju i kod američkih i jamajčanskih atletičara, primjerice?
Drugo, može li se više itko u sportu smatrati „vjerojatno nevinim“ kad je doping u pitanju?
Nakon što je početkom godine Marija Šarapova pala na testu zbog korištenja meldonija, inače lijeka za srce, mnogi sportaši su rekli: „Pa, to smo svi uzimali!“. Jesu, ali do 31. prosinca 2015. to je bilo sasvim legalno, a onda je doslovce preko noći, od 1. siječnja 2016. godine, uzimanje meldonija postalo krimen koji će, eto, prije vremena okončati karijeru i jednoj od najboljih tenisačica 21. stoljeća. Sportski prevarant, tako, možete postati a da to i ne znate, ne čitate li svakodnevno pažljivo sve dulju listu zabranjenih preparata.
Sve navedeno, u kombinaciji s obaveznom 24-satnom 365-dnevnom dostupnošću svih sportaša kontrolama „antidopinške policije“ i testiranjem uzoraka osam godina unatrag, dovodi do toga da više nikoga sa 100-postotnom sigurnošću ne možemo proglasiti nevinim. Barem dok ne prođe spomenutih osam godina od aktualnog trenutka.
Velikan sportskog novinarstva Žarko Susić svoj je komentar nakon dopinškog skandala Bena Johnsona na OI u Seulu 1988. započeo riječima „Svi se mi drogiramo i ujutro kad pijemo kavu.“ Skoro 30 godina kasnije, to da se ne drogiraju moraju, međutim, posebno dokazivati samo ruski i kenijski atletičari. Jedino se oni ne mogu smatrati „vjerojatno nevinima“. Za sve ostale sportaše vrijedi presumpcija nevinosti. Da nisu dopingirani morat će dokazivati tek onda kad padnu na dopinškom testu.
Ne znam za vas, ali nakon posljednje odluke MOO-a, a naročito nakon skandalozne Bachove izjave, čini mi se da ćemo uskoro uz borbu protiv dopinga morati pokrenuti i borbu protiv antidopinga!
Marin Šarec
