kolumne
„Svi sportaši imaju neki oblik PTSP-a“
Znao sam da će Dubravko Šimenc biti „laka meta“ za otvaranje serije razgovora na ovoj web stranici, znao sam da neće pitati: „Zašto?“, nego: „Kada i gdje se vidimo?“ kad mu objasnim svrhu i smisao sastanka. Dudo je… Dudo je jednostavno Dudo… Nekad veličanstveni vaterpolist, čije se medalje, naslove, uspjehe i priznanja ustručavam čak i taksativno nabrajati jer bi to zauzelo jako puno prostora, danas je izuzetno aktivan u promociji svog sporta i hrvatskog sporta u cijelosti, stiže na sve strane i odgovara na svaki poziv. Posebno zadovoljstvo nalazim u tome da ga svaki put kad se vidimo – po mogućnosti pred svjedocima – pitam: „Kakav ti je to sport u kojem se dresovi nose na glavi?“, jer se znamo predugo i predobro da bi mi to uzeo za zlo.
Olimpijci: Kad se okreneš unatrag, jesi li ijednog trenutka požalio zbog toga što si sport izabrao kao životno opredjeljenje?
- Ne, ja sam dijete iz sportske obitelji, i odrastao sam prevrćući po rukama tatine medalje i pehare (tata je Zlatko Šimenc, nekadašnji državni reprezentativac u rukometu i vaterpolu, kasnije gospodin profesor, op. olimpijci) i slušajući priče iz sporta. Tada nije bilo interneta i you tubea, na kojem bi se mogle gledati stare utakmice… Sport je tako bio moj logičan izbor – prvo sam svaštario, paralelno sam se bavio košarkom, rukometom, desetak dana čak i ragbijem, potom je došao i vaterpolo. Ali ne svakog dana… Kad si mlad, društvo te za sobom povuče na neki sport, i ide se kolektivno.
Olimpijci: Kasnije su došli ti veliki rezultati, bi li mogao izdvojiti neke od njih?
- Možda mi je i najdraže prvo osvajanje Lige prvaka, ovdje na Mladosti 90', kad sam pred krcatim gledalištem Spandauu u finalu zabio pet golova, posljednji za pobjedu u produžetku na dvije desetinke do kraja utakmice. To je bilo prvi put nakon 18 godina da je Mladost osvojila Ligu prvaka, a posljednji put kad se to bilo dogodilo u momčadi je bio – tata. Tako se krug na neki način zatvorio… S reprezentacijom mi je posebno draga medalja iz Atlante 96', prve Olimpijske igre nakon osamostaljenja na kojima su vaterpolisti sudjelovali donijele su nam i prvu olimpijsku medalju. Bila je srebrna, mogla je biti i zlatna, ali i ovako ostaje u posebnoj uspomeni.
Olimpijci: Dudo je osam godina nakon Atlante nosio i našu zastavu na otvaranju OI u Ateni 04'. Nego, sjećam se da si jednom zabio gol s centra, pratio te glas da imaš top, a ne ruku.
- Je, u finalu Kupa prvaka, Canottieriju u Napulju 91'. Vrijeme je isticalo, i nije bilo druge nego šutirati prema golu – taj je put ušla. To mi je bilo drugo osvajanje Lige prvaka, godinu dana kasnije je došlo i treće, ali taj put sa splitskim Jadranom.
Olimpijci: Jednom si bez dozvole kluba pobjegao na finale košarkaške Lige prvaka, na utakmicu koju je Cibona igrala u Ateni protiv Reala 85'.
- Bio sam mlad, 18 godina… Odrastao sam s Draženom Anzulovićem, tadašnjim igračem Cibone, želio sam biti tamo, želio sam biti dijelom te priče. Danas znam što igrač smije, a što ne smije napraviti, tada nisam znao… A znam i što bih kao trener danas napravio igraču koji mi na tri dana pobjegne… Nije me bilo niti u školi, naravno. A u Ateni sam naletio baš na direktora škole Bobana. Mislim da me Mladost tada suspendirala, ne sjećam se baš najbolje. Ali nije mi žao.
Olimpijci: Osim što si imao vrlo plodnu karijeru, bila je i jako duga.
- Prekinuo sam aktivno igranje s četrdeset i jednom godinom. Vaterpolo jest vrlo zahtjevan sport, ali tijelo mi je dobro podnosilo te napore. Prekinuo sam kad sam shvatio da tijekom obroka sjedim s trenerom i predsjednikom kluba. I kad sam pogledao naokolo u autobusu kojim smo išli na put i vidio da mi većina suigrača po godinama mogu biti djeca.
Olimpijci: Koji ti je najdraži trener u karijeri?
- Teško pitanje… Izdvojit ću trojicu: Ozren Bonačić, Ratko Rudić, Nikola Stamenić. Naveo sam ih abecednim redom, a ne kvalitetom! Sva trojica bili su vrhunski igrači koji su potom postali vrhunski treneri, sva trojica bili su treneri-učitelji, imali su vrlo različite karaktere, svaki je bio poseban na neki svoj način, i od svakog sam naučio puno. Bonačić mi je bio prvi trener u Mladosti, Rudić me uveo u reprezentaciju, a kod Stamenića sam dobio značajnu ulogu u reprezentaciji. Najveći životni učitelj među njima definitivno mi je bio Ratko Rudić.
Olimpijci: Prijelaz iz sportskog u civilni život mnogim sportašima je izuzetno težak i bolan, kakav je bio tebi?
- Svi mi bivši sportaši imamo neki oblik sportskog PTSP-a. Dok si sportaš svaki ti dan nosi određeno zadovoljstvo – zadovoljan si dobro odrađenim treningom, time što su se poklopile tvoje i trenerove zamisli, sretan si kad daš gol, zadovoljan kad ti momčad pobijedi. U civilnom odijelu više ne brineš samo o sebi. Kao trener – a bavio sam se i tim poslom – imaš potpuno drugačiju perspektivu. Sad si najednom ti taj koji mora brinuti o cijeloj momčadi, o dvanaest igrača, a zadovoljstvo i sreća ovise ti isključivo o tome jesi li ili nisi pobijedio. Kao igrač u momčadskom sportu uvijek tražiš i nalaziš istomišljenike među suigračima, kao trener si sam i boriš se sa svima. Zato vrhunski klupski sustavi i moraju imati i kvalitetnu logistiku koja stoji iza trenera.
Olimpijci: Tebe su tvoji roditelji usmjerili prema sportu, to ti je očito bilo zacrtano u zvijezdama. Kako si ti usmjerio svoju djecu?
- Smatram bavljenje sportom dobrim, pozitivnim, pa čak i nužnim za djecu. Obje cure, Niku i Karlu, usmjerili smo prema odbojci. Nika je dobila sportsku stipendiju u SAD, otišla je na godinu dana, pa se vratila i sad je još samo dva ispita dijele od završavanja studija stomatologije. Siguran sam da joj je sport usadio točnost, upornost i disciplinu koji su joj pomogli da bez ikakvih problema savladava akademske obaveze. Toma je još mali, četiri i pol godine, ali već ide na judo. Zašto baš judo? Paaaa, blizu nam je, hahaha… To je sport koji razvija motoriku, koordinaciju i snagu kod djece. A šahovska tabla za njega već je pripremljena.
