novosti
Prvi korak na dugom putovanju
„Na ovome svijetu samo mijena stalna jest“, kazao je antički filozof Heraklit stojeći u potoku, gledajući vodu koja je tekla oko njegovih nogu. Barem tako kaže usmena predaja, jer pisanih zapisa onoga što je govorio čovjek koji je živio prije otprilike dvije i pol tisuće godina – nema. To je ono čuveno 'panta rei', s kojim se povremeno susrećemo u kvizovima ili križaljkama. Puno kasnije na sličan je način prolaznost i promjenjivost svega oko sebe komentirao veliki naš pjesnik Petar Preradović u pjesmi 'Mujezin'.
I sad u pričicu valja uvesti vlastitog unuka – zove se Lovro i u ožujku je napunio pet godina. Sladak je da ne može biti slađi, kao što je svakome djedu na ovome svijetu njegov unuk sladak da ne može biti slađi. Sitan je, i ima naočale s okruglim plavim okvirima, iza kojih su oči koje još uvijek onako začuđeno gledaju veliki svijet čije tajne tek upoznaje. Dakle, jedan dan ga kupim iz vrtića – to je postala rutina, unutar obitelji ga kupimo iz vrtića kako tko može i stigne – i iz čistog mira me, hodajući onakav sitan uz mene prilično krupnog, on pita: „Deda, a kako se ti zoveš?“, gledajući me sa svojih metar visine na mojih dva metra visine širom otvorenih očiju iza naočala s okruglim plavim okvirima.
Povežimo sad, dakle, ova dva uvodna fragmenta i tri vremenska razdoblja u njima, i naći ćemo se u sadašnjoj situaciji, pred zaslonom kompjutera: poviješću sportaš i osvajač olimpijske medalje, zanimanjem novinar u posljednjih četvrt stoljeća, i statusom – između ostalog - član Hrvatskog kluba olimpijaca našao sam se u novim okolnostima, začuđen poput malenog Lovre koji gleda visokog „dedu“ znajući mu ulogu u svom životu, ali ne znajući mu ime, u kojima sam dobio zadatak – ili si uzeo za pravo, kako god želite – pripomoći održavanju i punjenju sadržajima web stranice nas hrvatskih olimpijaca. Nešto sasvim novo za mene, ali „Na ovome svijetu samo mijena stalna jest“, i drugačije nije išlo. Zapravo i jest, ali ne može se stalno ići linijom manjeg otpora… Jednostavno – okolnosti su bile takve. Neposredno prije izborne Skupštine kluba olimpijaca neke su se sitne kozmetičke promjene „morale“ dogoditi.
I najduža putovanja počinju prvim korakom, pa ćemo polako, bez obećanja, bez pompe i nastupnih govora o veličanstvenim, ali i nedostupnim ciljevima, unaprijed osuđenim na propast i zaborav, pokušati sadržaj ažurirati i prilagoditi potrebama našeg sporta, sportova, sportaša, olimpizma i olimpijaca. U skladu sa skromnim mogućnostima, računajući na suradnju kolega koji su također lomili, i lome, kosti na sportskim borilištima. Pa da vidimo kud će nas to dovesti… Uz dužno poštovanje prethodnicima, koji su odradili rudarski, pionirski dio posla, i na taj ćemo se njihov posao nasloniti. Dvadeset i četiri godine nakon čina osnutka Kluba hrvatskih olimpijaca naš je sport planetarno prepoznatljiv 'brand', a Klub olimpijaca ima svoju poziciju i ulogu unutar velike sportske obitelji. Pa i pravo glasa u svojoj domeni djelovanja, što uopće nije za podcjenjivanje.
Naravno da je naš sport bremenit problemima, ali problemima je bremenito i cijelo naše društvo, a sport je samo odraz takvog stanja. No, i prokletstvo i čar sporta je upravo u tome što ama baš svatko smatra da ima nešto mjerodavno za kazati na tu temu. Za razliku od brodogradnje. Ili medicine. Ili poljoprivrede. Ili predškolskog odgoja. Nitko ne prati sijanje kukuruza, njegov rast i kasniji put od klipa do brašna ili peciva, ili kruha, ali zato svi prate – recimo – rukometnu utakmicu na nekom velikom natjecanju i znaju konačni plasman – recimo – rukometne reprezentacije na kraju tog natjecanja. I misle da je imaju pravo komentirati za prvim dostupnim šankom, držeći se vrlo relevantnima za taj komentar. Veliko je pitanje ima li se ijedna druga ljudska djelatnost u Hrvatskoj pravo usporediti sa sportom i sportskim dometima kojima je obilježena kratka povijest ove naše države. A opet velik je dio hrvatskog sporta javno anatemiziran, stalno se razvlače negativnosti, dobivajući neusporedivo više javnog prostora od onog što je pozitivno i hvale vrijedno. Ništa neobično ako sagledamo širi kontekst – nažalost trenutno živimo i djelujemo u društvu napaćenih, apatičnih ljudi koji opravdano postavljaju sami sebi pitanje imaju li mogućnost uticati na bilo što, bilo gdje, i bilo kada, što se odnosi i na sport.
Bez ikakvih iluzija da se takvo stanje može brzo i lako promijeniti, ali, i s nadom da u dogledno vrijeme hoće, pokušat ćemo biti informativni i afirmativni barem u ovom našem malom segmentu na koji možemo uticati. Pa da, kao što već rekoh, vidimo kuda će nas to dovesti.
Zoran Čutura
