I. Olimpijske igre održane su od 6. do 15. travnja 1896. godine u Ateni, u Grčkoj.

Odluka da se prve moderne Olimpijske igre održe u Ateni 1896. godine donesena je na osnivačkom kongresu Međunarodnog olimpijskog odbora 1894. godine. Iako Grčka do tada nije imala iskustva u organizaciji tako velikih natjecanja, a i financijska sredstva su bila relativno ograničena, Igre su u organizirane uspješno. U to vrijeme pojam državnih reprezentacija razlikovao se od današnjeg. Sportaši su većinom zastupali sebe same ili svoje klubove, dok je podatak o nacionalnoj reprezentaciji navođen samo usputno. Nastupili su sportaši iz 14 država, a prema prijavama se može zaključiti da su to bile Australija, Austrija, Bugarska, Čile, Danska, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Grčka, Mađarska, Italija, Švedska, Švicarska i SAD.

Natjecao se 241 sportaš iz 14 zemalja u 10 sportova.

Na programu Igara bili su atletika, biciklizam, mačevanje, streljaštvo, gimnastika, plivanje, tenis, dizanje utega i hrvanje. Dva su sporta bila predviđena u programu, ali se natjecanja na kraju nisu održala:
veslanje je otkazano zbog jakog vjetra, a jedrenje zbog nedovoljnog broja jedrilica. 

Na Igrama u Ateni održana su natjecanja isključivo u muškoj konkurenciji, no postoji zapis o djevojci imena Stamata Revithi s nadimkom Melpomene (prema Grčkoj muzi tragedije), koja je iz protesta što ženama nije bio dozvoljen nastup otrčala maratonsku utrku 11. travnja, dan nakon što su svoju maratonsku utrku odradili muškarci.

Najviše medalja osvojile su SAD (11 zlata, 7 srebra, 2 bronce) i Grčka (10, 17, 19).

Amerikanac James Brandon Connolly postao je prvi olimpijski pobjednik nakon više od 1500 godina. Pobijedio je u troskoku, osvojio drugo mjesto u skoku u vis i treće mjesto u skoku u dalj. Pobjednici su se tada nagrađivali medaljom izrađenom od srebra i maslinovim vjenčićem.

Atenjani su igre prihvatili s velikim entuzijazmom, a njihov sunarodnjak Spiridon Louis ih je nagradio pobjedom u najpopularnijoj disciplini - u maratonu.

Australac Edwin Flack došao je u Atenu kako bi gledao Igre. No, odlučio je nastupiti u atletici i na kraju se okitio s dva zlata: na 800 i 1500 metara.

Plivačka natjecanja održana su u moru, budući da organizatori nisu željeli trošiti novac za izgradnju plivališta. U Pireju je jednodnevno natjecanje pratilo 20 tisuća gledatelja, a obilježio ga je Mađar Alfréd Hajós pobjedama na 100 i 1200 metara slobodnim načinom. U jedinoj preostaloj disciplini, onoj na 500 metara slobodno, nije mogao nastupiti jer je bilo premalo vremena za odmor, pa je Australac Paul Neumann pobijedio s minutom i pol prednosti ispred najbližeg suparnika.

Nijemac Carl Schumann izborio se za pet finala u tri različita sporta - gimnastici, hrvanju i dizanju utega. S četiri zlatne medalje bio je najuspješniji sudionik Olimpijskih igara u Ateni.

II. Olimpijske igre održane su od 14. svibnja do 28. listopada 1900. godine u Parizu, u Francuskoj.

Suprotno očekivanjima Grka da će se Igre nastaviti održavati isključivo u njihovoj domovini, Igre u Parizu održane su kao prateća manifestacija Svjetskoj izložbi, a karakteristične su bile po dva detalja: trajale su gotovo 5 i pol mjeseci, a na njima su nastupile i sportašice.

Natjecalo se 997 sportaša iz 24 zemlje u 20 sportova.

U odnosu na I. Olimpijske igre u Ateni iz programa su izbačeni dizanje utega i hrvanje, ali je dodano 13 novih sportova. U Parizu su se, tako, olimpijci natjecali u atletici, biciklizmu, jedrenju, jahanju, kriketu, kroketu, streljašvu, streličarstvu, gimnastici, mačevanju, nogometu, plivanju, tenisu, golfu, polu, potezanju konopa, peloti, ragbiju, vaterpolu i veslanju.

Najviše odličja osvojila je Francuska (26 zlata, 41 srebro, 34 bronce), ispred SAD-a (19, 14, 14).

Amerikanac Alvin Kraenzlein pobijedio je u utrkama na 60 metara, na 110 i 200 metara prepone te u skoku u dalj. Do današnjih dana ostao je jedini atletičar s četiri pojedinačne zlatne atletske medalje na istim Igrama. Njegov sunarodnja Ray Ewry osvojio je svoje prve tri zlatne medalje (od ukupno osam!), u disciplinama koje danas više ne postoje: skoku u vis, u dalj i troskoku - s mjesta.

Švicarka Hélène de Pourtalès postala je prva ženska osvajačica olimpijskog zlata, kao dio švicarskog jedriličarskog tima. Prvo pojedinačno zlato, pak, osvojila je Britanka Charlotte Cooper, pobijedivši u pojedinačnom natjecanju tenisačica.

U natjecanjima veslačkih dvojaca s kormilarom i osmeraca na poziciji kormilara nastupala su i - djeca! Njihova starost i identitet nisu zabilježeni, pa se može samo nagađati da je riječ o najmlađim olimpijcima u povijesti Igara.

Na  Igrama u Parizu 1900. nastupio je prvi put i jedan Hrvat. Bio je to mačevalac Milan Neralić koji je ujedno postao i prvi hrvatski osvajač medalje na Olimpijskim igrama. Natjecao se za Austriju (jer je Hrvatska u to vrijeme bila dijelom Austro-Ugarske) i bio je jedan od najboljih mačevaoca u Austro-Ugarskoj, također i učitelj mačevanja. Prvi je u povijesti primijenio „leteći ispad”, munjeviti ubod protivnika iz visokog skoka. U Parizu je osvojio brončano odličje u sablji.

Hrvatski sportaši u Parizu - 1

Mačevanje (1)  – Milan Neralić

Osvajači odličja:

BRONCA - Milan Neralić (sablja, pojedinačno)

III. Olimpijske igre održane su od 1. srpnja do 23. studenoga 1904. u St. Louisu, u SAD-u.

Iako je u početku Međunarodni olimpijski odbor odabrao Chicago kao grad domaćin, priredba je kasnije premještena u St. Louis. Slično kao i prethodne Igre u Parizu i ove su održane tijekom nekoliko mjeseci, kao popratna manifestacija Svjetskoj izložbi. Čak su sama sportska natjecanja održavana paralelno brojnim drugim natjecanjima, ali su se ipak razlikovala od njih jer su nosila oznaku 'olimpijska'. Bile su to prve Igre na kojima su službeno dodjeljivane sve tri medalje (zlato, srebro, bronca).

Natjecao se 651 sportaš iz 12 zemalja u 17 sportova.

U St. Louisu se natjecalo svega 6 sportašica. Među sudionicima Igara brojnošću su izrazito dominirali domaćini: samo su u 42 discipline (manje od polovice) sudjelovali i neamerički sportaši.

Daleko najviše medalja osvojile su, tako,SAD (78 zlata, 82 srebra, 79 bronci), ispred Njemačke (4, 4, 5).

Američki gimnastičar George Eyser osvojio je šest medalja, iako je imao jednu drvenu nogu.

Amerikanac Frank Kugler osvojio je četiri medalje u hrvanju slobodnim stilom, dizanju utega i potezanju konopa te je do danas jedini sportaš koji je osvojio medalje u tri različita sporta na jednim Igrama.

Američki atletičar Archie Hahn pobijedio je u utrkama na 60, 100 i 200 metara. Na 200 metara je s 21.6 postavio olimpijski rekord koji je trajao 28 godina.

Maratonska utrka bila je najbizarniji događaj na Igrama, ali i natjecanje koje je najbolje ilustriralo posvemašnji nered i neorganiziranost na Igrama u St. Louisu. Ciljem je, naime, prvi prošao Amerikanac Frederick Lorz, no pokazalo se da je on odustao već nakon 15 kilometara i u nastavku se dio puta vozio automobilom. U utrku se vratio na 30. kilometru maratonske staze i to samo zato jer se pokvario automobil kojim se dotad vozio! Kada je otkrivena prevara, Lorz je kažnjen zabranom natjecanja u trajanju od godinu dana, a već 1905. pobijedio je na Bostonskom maratonu. Britanac Thomas Hicks (koji je trčao za SAD) prvi je legalno došao do cilja, no tijekom utrke je popio nekoliko doza strihninovog sulfata pomiješanog s konjakom, pa je nakon ulaska u cilj kolabirao i vjerojatno bi umro da ga na stadionu odmah nije preuzelo više liječnika. Zanimljivo, četvrto mjesto u maratonskoj utrci zauzeo je kubanski poštar Felix Carbajal, koji je na start stigao u posljednjem trenutku i cijelu je utrku otrčao u odijelu, s podvrnutim nogavicama. Tijekom utrke zaustavio se u jednom voćnjaku i pojeo nekoliko trulih jabuka, zbog čega mu je pozlilo, pa je čak nakratko i odrijemao uz stazu!

Nakon ovakvih Igara Grci su zahtijevali da se one ubuduće organiziraju samo kod njih, pa su čak organizirali i „međuigre“ 1906. kako bi Olimpijskim igrama vratili dignitet i pravi smisao.

IV. Olimpijske igre održane su u od 27. travnja do 31. listopada 1908. godine u Londonu, u Velikoj Britaniji

Međunarodni olimpijski odbor prvotno je za domaćina tih Igara odabrao Rim, no zbog erupcije vulkana Vezuva 1906. godine, prilikom koje je gotovo uništen Napulj, talijanska je vlada odlučila prenamijeniti sredstva namijenjena organizaciji Igara u obnovu i pomoć tom gradu. Stoga su Igre premještene u London.

Iako su u to doba ove Igre smatrane petima po redu, naknadno je odlučeno da se Olimpijske međuigre održane dvije godine ranije u Ateni brišu iz službenog popisa Olimpijskih igara te su od tada Igre redovito održavane isključivo s razmakom od četiri godine. Danas se Igre u Londonu nazivaju IV. Olimpijskim igrama.

Natjecalo se 2008 sportaša iz 22 zemlje u 25 sportova.

Na ovim Igrama je nastavljena tradicija ceremonijala otvaranja Igara uz defile natjecatelja koji je prvi puta održan dvije godine ranije u Ateni. Ta se tradicija zadržala do današnjih dana, iako je na Igrama u Londonu bilo dosta kontroverzi oko te ceremonije. Naime, nekoliko je reprezentacija odbilo proći u defileu, zbog različitih razloga. Finci su trebali defilirati pod Ruskom zastavom i to odbili, slično kao i Irci koji su odbili hodati pod zastavom Velike Britanije. Šveđanima nije bila izvješena njihova zastava, pa su i oni odbili defile, slično kao i natjecatelji iz SAD-a kojima je smetala činjenica da se njihova zastava (kao i sve druge) mora podići u čast kralja druge države.

Ove Igre pokazale su važnost uspostave zajedničkih sudačkih pravila i sudačke službe sastavljene od sudaca iz različitih zemalja, a ne samo iz zemlje domaćina kako je to do tada bio slučaj.

U programu Igara prvi put je bio i jedan tradicionalno zimski sport, umjetničko klizanje.

Najviše odličja osvojila je Velika Britanija (56 zlata, 51 srebro, 38 bronci), ispred SAD-a (23, 12, 12).

Najpoznatiji trenutak Igara bila je maratonska utrka, u kojoj je do samog cilja vodio Talijan Dorando Pietri, ali je potpuno iscrpljen u samom stadionu više puta pogrešno skrenuo. Na kraju su ga preko ciljne crte doslovce prenijela dva gledatelja te je nesretnom Pietriju zbog te pomoći zlatna medalja oduzeta i dodjeljena drugoplasiranom Amerikancu Johny Hayesu. Pietri je kasnije za svoj hrabar nastup nagrađen zlatnim pokalom od strane kraljevske obitelji.

Još je jedna zanimljivost vezana uz maratonsku utrku. Naime, da bi se kraljevskoj obitelji omogućio bolji pogled na tijek utrke, staza je produžena na 42 km i 195 metara (od dvorca Windsor do kraljevske lože na stadionu) umjesto do tada uobičajenih 40 km. Iako su kasnije još neki maratoni održavani na različitim dionicama, Svjetska atletska federacija je 1921. godine donijela odluku da se upravo ta duljina proglasi službenom maratonskom dionicom.

S po tri zlatne medalje najuspješniji sudionici Igara u Londonu bili su britanski plivač Henty Taylor i američki atletičar Melvin Sheppard.

V. Olimpijske igre održane su u od 6.do 22. srpnja 1912. godine u Stockholmu, u Švedskoj.

Po prvi put sudjelovali su natjecatelji sa svih pet kontinenata te je tako simbol olimpijskih pet krugova bio potvrđen u punoj mjeri. Na Igrama u Stockholmu su pobjednicima posljednji put dodjeljivane medalje od čistog zlata. Nakon ovih Igara uobičajeno je da je zlatna medalja od pozlaćenog srebra ili bronce.

Natjecalo se 2407 sportaša iz 28 zemalja u 18 sportova.

Organizatori su odbili uvrstiti u program umjetničko klizanje kao jedini predloženi zimski sport jer su željeli promovirati Nordijske igre. Također prema želji organizatora, nisu dozvoljena ni natjecanja u boksu koji je ocijenjen kao pregrub i nasilan sport. Zabilježen je i jedan tragičan slučaj: Portugalac Francisco Lazaro kolabirao je tijekom maratonske utrke i ubrzo preminuo, što je bio prvi takav slučaj u povijesti Igara.

Najviše medalja osvojile su SAD (25 zlata, 19 srebra, 19 bronci), ispred Švedske (24, 24, 17).

Bile su ovo prve Igre koje su na programu imale natjecanje u umjetnosti (književnost, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura i glazba) te plivanju i skokovima u vodu za žene. Zanimljivo je da je olimpijsko zlato za književnost osvojio barun Pierre de Coubertin, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora koji se prijavio na natjecanje pod pseudonimom.

Na ovim igrama su u atletskom programu bili i desetoboj i petoboj, a u oba natjecanja pobijedio je legendarni američki olimpijac Jim Thorpe. Te su mu medalje, međutim, oduzete jer je dvije sezone profesionalno igrao baseball, čime je prekršio tadašnja stroga pravila o amaterizmu. Medalje su mu  posthumno vraćena tek 1982. godine.

U atletici su olimpijski rekordi srušeni u većini disciplina, a najuspješniji u tome je bio Finac Hannes Kolehmainen, koji je rekorde postavio na 5.000 i 10.000 metara te u krosu.

Prve plivačke discipline za žene u povijesti Igara bile su 100 metara slobodno i i štafeta 4x100 slobodno. Australka Fanny Durack pobijedila je na 100 slobodno srušivši svjetski rekord, dok su u štafeti pobijedile Britanke.

VI. Olimpijske igre u Berlinu 1916. godine nisu održane zbog I. svjetskog rata.

VII. Olimpijske igre održane su od 20. travnja do 12. rujna 1920. u Antwerpenu, u Belgiji.

Odluka o domaćinu donesena je na kongresu MOO-a 1919. godine, a preostala dva kandidata bili su Amsterdam i Lyon.

Natjecalo se 2626 sportaša iz 29 zemalja u 29 sportova.

Na ovim je Igrama po prvi puta izgovorena olimpijska prisega, koju od tada na svakim Igrama u ime svojih kolega izgovara jedan sportaš po izboru domaćina. Po prvi puta nakon Igara u Londonu 1908. godine uključeni su u program i zimski sportovi, ovdje su to bili umjetničko klizanje i hokej na ledu.

Najviše medalja osvojile su SAD (41 zlato, 27 srebra, 27 bronci), ispred Švedske (19, 20, 25).

Talijan Nedo Nadi osvojio je pet zlatnih medalja u mačevanju.

Šveđanin Oscar Swahn pobijedio je u gađanju pokretnih meta i sa 72 godine postao najstariji olimpijski pobjednik u povijesti Olimpijskih igara. 

Finac Paavo Nurmi pobijedio je u utrkama na 10.000 metara i u krosu, uzeo je i zlato u momčadskom krosu te srebro na 5.000 metara.   

Hrvatski sportaši u Antwerpenu - 10

Nogomet (10) – Dragutin Vrđuka, Vjekoslav Župančić, Jaroslav Šifer, Slavin Cindrić, Rudolf Rupec, Dragutin Vragović, Artur Dubravčić, Emil Perška, Ivan Granec, Josip Scholz

I. Zimske olimpijske igre održane su od 25. siječnja do 5. veljače 1924. u Chamonixu, u Francuskoj.

Te su Igre u početku bile poznate kao Međunarodni tjedan zimskih sportova (Semaine des Sports d'Hiver) i održane su u sklopu Olimpijskih igara u Parizu 1924. Naime, iako je umjetničko klizanje bilo prisutno već na OI u Londonu i Antwerpenu, a hokej na ledu u Antwerpenu, zimski su sportovi ipak bili uvjetovani godišnjim dobom. Tako je 1921. godine na sastanku Međunarodnog olimpijskog odbora u Lausannei odlučeno da će se 1924. u Chamonixu organizirati Međunarodni tjedan zimskih sportova. Već 1925. MOO je odlučio organizirati Zimske olimpijske igre svake četiri godine, neovisno o ljetnim Igrama, a Međunarodni tjedan zimskih sportova dobio je naziv Zimske olimpijske igre.

U Chamonixu se natjecalo 258 sportaša iz 16 zemalja u devet sportova.

Najviše medalja osvojila je Norveška (4 zlata, 7 srebra, 6 bronci), ispred Finske (4, 4, 3)

Prvu zlatnu medalju na Zimskim olimpijskim igrama osvojio je američki brzi klizač Charles Jewtraw na 500 metara.

Norvežanka Sonja Henie, tada stara samo jedanaest godina, nastupila je na natjecanju u umjetničkom klizanju i završila na posljednjem mjestu. Henie će uzeti zlato na sljedeće tri ZOI. Švedski klizač Gilles Grafström obranio je svoje zlato s ljetnih Igara u Antwerpenu.

Kanadski hokejaši ostvarili su pobjede protiv Švicarske, Čehoslovačke, Švedske i Velike Britanije s ukupnim rezultatom 104:2.

U Chamonixu su nastupila i dva hrvatska sportaša. Dušan Zinaja i Mirko Pandaković natjecali su se pod zastavom Kraljevine SHS u skijaškom trčanju, u utrkama na 18 i 50 km. Pandaković u obje utrke nije završio nastup, dok je Zinaja bio 36. na 18 km, a utrku na 50 km okončao je nakon što su suci prestali mjeriti vrijeme

Hrvatski sportaši u Chamonixu - 2

Skijaško trčanje (2) – Dušan Zinaja, Miroslav Pandaković

VIII. Olimpijske igre održane su od 4. svibnja do 27. srpnja 1924. u Parizu, u Francuskoj.

Međunarodni olimpijski odbor izabrao je Pariz u konkurenciji Amsterdama, Berlina, Los Angelesa, Rio de Janeira i Rima. Ovo su bile zadnje Igre za vrijeme kojih je predsjednik MOO bio Pierre de Coubertin. Kao prateća manifestacija ovim igrama održan je i Međunarodni tjedan zimskih sportova u Chamonixu, od 25. siječnja do 5. veljače, koji je kasnije MOO proglasio I. Zimskim olimpijskim igrama.

Natjecalo se 3089 sportaša iz 44 zemlje u 23 sporta.

Od posebnosti na ovim Igrama valja istaknuti da je kao dionica maratonske utrke odabrana distanca 42 km i 195 m, ista ona koja se trčala na Igrama u Londonu 1908. godine, a to od Igara u Parizu postaje standardna duljina svih maratona.

Najviše medalja osvojile su SAD (45 zlata, 27 srebra, 27 bronci), ispred Finske (14, 13, 10).

Finski atletičar Paavo Nurmi pobijedio je u utrkama na 1500 i 5000 metara (koje su održane u razmaku od jednog sata!) te u krosu. Ville Ritola je pobijedio na 10.000 i 3000 metara sa zaprekama, dok je bio drugi na 5000 metara i u krosu. Albin Stenroos je pobijedio u maratonu, dok je finska momčad (s Nurmijem i Ritolom) pobijedila u ekipnim utrkama na 3000 metara i krosu. Stoga je ta sjajna generacija trkača kasnije bila poznata pod nazivom 'leteći Finci'.

Zapažene su bile i tri zlatne medalje koje je osvojio američki plivač Johnny Weissmüller (kasniji filmski Tarzan), čemu je dodao i broncu u vaterpolu.

Pet medalja, od čega 3 zlatne, osvojio je francuski mačevaoc Roger Ducret.

Hrvatski sportaši u Parizu – 36

Atletika (3) – Veljko Narančić, Peroslav Ferković, Đuro Gašpar

Biciklizam (3) – Đuro Dukanović, Koloman Sović, Rudolf Truban

Nogomet (19) – Dragutin Vrđuka, Stjepan Vrbančić, Eugen Dasović, Ivan Marjanović, Rudolf Rupec, Janko Rodin, Dragutin Babić, Emil Perška, Vladimir Vinek, Eugen Plazzeriano, Stjepan Bocak, Slavin Cindrić, Artur Dubravčić, Dragutin Friedrich, Antun Pavleković, Alfons Pažur, Dragutin Vragović, Branko Zinaja, Rudolf Percl

Plivanje (5) – Vladimir Smokvina, Atilio Venturini, Ante Roje, Ivan Pavelić, Ivan Arčanin

Veslanje (6) - Ante Katalinić, Frane Katalinić, Šimun Katalinić, Petar Ivanov, Bruno Sorić, Viktor Ljubić (zadarski veslači koji su tada nastupali za Italiju)

Osvajači odličja:

BRONCA - Ante Katalinić, Frane Katalinić, Šimun Katalinić, Petar Ivanov, Bruno Sorić, Viktor Ljubić (veslanje, osmerac)

IX. Olimpijske igre održane su od 28. srpnja do 12. kolovoza 1928. u Amsterdamu, u Nizozemskoj.

Taj se grad kandidirao i za organizatora Igara 1920. i 1924. godine, ali je uspio tek u trećem pokušaju. Ovo su bile prve Igre na kojima je upaljen Olimpijski plamen tijekom trajanja Igara, iako je štafetno prenošenje baklje uvedeno kasnije, na Igrama u Berlinu 1936. Osim olimpijskog plamena, po prvi put je defile sportaša izveden tako da su prvi izašli sportaši Grčke, zatim sportaši ostalih zemalja po abacednom redu imena država te kao zadnji predstavnici zemlje domaćina. Ovakav je raspored sportaša u defileu ostao uobičajen do današnjih dana.

Natjecalo se 2883 sportaša iz 46 zemalja u 20 sportova.

Na ovim su Igrama uvedene i discipline za žene u atletici i gimnastici. Nakon utrke na 800 metara za žene, u kojoj je nekoliko trkačica utrku završilo potpuno isrcpljeno, procijenjeno je da žene nisu dovoljno snažne da izdrže napore dugih atletskih utrka. Stoga su sve do 60-tih godina 20. stoljeća u programu natjecanja kod žena bile samo trkačke discipline do 200 metara.

Organizaciju Igara su po prvi puta sponzorstvima pomogle i velike tvrtke, kao što je Coca-Cola. Zanimljivo je da ta činjenica nije promijenila stav Međunarodnog olimpijskog odbora o nužnosti potpunog amaterizma sportaša, pa oni još dugo godina nisu smjeli imati bilo kakav komercijalni ugovor ako su željeli nastupati na Igrama.

Najviše medalja osvojile su SAD (22 zlata, 18 srebra, 16 bronci), ispred Njemačke (10, 7, 14).

Finski atletičar Paavo Nurmi je pobjedom na 10.000 metara osvojio svoju devetu zlatnu medalju. Uz to je na ovim Igrama osvojio i dva srebra.

U plivanju se s dvije zlatne medalje istaknuo Johnny Weissmüller, kasnije popularni filmski glumac, najpoznatiji po ulozi Tarzana.

Nogometnim turnirom su dominirale južnoameričke momčadi: u finalu je Urugvaj pobijedio Argentinu s 2:1, nakon što je prvi finalni meč završio neodlučeno 1:1.

Hrvatski sportaši u Amsterdamu – 7

Atletika (3) – Franjo Predanić, Vilim Mesner, Branko Kallay

Biciklizam (3) – Stjepan Ljubić, Antun Banek, Josip Škrabl

Gimnastika (1) – Dragutin Ciotti

Osvajači odličja:

BRONCA - Dragutin Ciotti (gimnastika, momčadsko natjecanje)

II. Zimske olimpijske igre održane su od 11. do 19. veljače 1928. u St. Moritzu, u Švicarskoj.

U program Igara uvršten je skeleton.

Natjecalo se 464 sportaša iz 25 zemalja u osam sportova.

Najviše odličja osvojila je Norveška (6 zlata, 4 srebra, 5 bronci), ispred SAD-a (2, 2, 2).

Norveška klizačica Sonja Henie izazvala je pravu senzaciju pobijedivši s nepunih 16 godina. Zlatni niz Henie će nastaviti pobjedama i na sljedeća dva izdanja ZOI. Šveđanin Gillis Grafström osvojio je svoje treće uzastopno olimpijsko zlato, budući da je umjetničko klizanje bilo i na programu ljetnih Igara u Antwerpenu 1920.

Clas Thunberg iz Finske osvojio je dva zlata u brzom klizanju.

Hokejaši Kanade potvrdili su svoju dominaciju na Igrama. U St. Moritzu nisu primili ni jedan pogodak te su do zlata došli razlikom pogodaka 38:0.

III. Zimske olimpijske igre održane su od 4. do 15. veljače 1932. godine Lake Placidu, u SAD-u.

Igre su prvotno planirane u mjestu Big Pines, u Kaliforniji, ali su zbog loše situacije s vremenom i nedostatkom snijega prebačene u Lake Placid.

Natjecalo se 252 sportaša iz 17 zemalja u sedam sportova.

Najviše odličja osvojile su Sjedinjene Američke Države (6 zlata, 4 srebra, 2 bronce), ispred Norveške (3, 4, 3).

Norveška klizačica Sonja Henie obranila je naslov olimpijske pobjednice s prošlih Igara. Naslov je obranio i francuski klizački par Andrée i Pierre Brunet. Šveđanin Gillis Grafström nije, pak, uspio u pohodu na svoju četvrtu uzastopnu zlatnu medalju. On je, naime, imao zlata s prva dva izdanja ZOI, ali i s OI 1920. u Antwerpenu, kad je umjetničko klizanje još bilo u programu ljetnih Igara. U Lake Placidu osvojio je srebro, iza Austrijanca Karla Schäfera.

Jedan od članova posade pobjedničkog američkog boba četverosjeda bio je i Eddie Eagan. Kako je Eagan osvojio zlatnu medalju u boksu na OI u Antwerpenu 1920. godine, postao je prvi sportaš u povijesti kojem je pošlo za rukom biti pobjednik i na ljetnim i na zimskim Olimpijskim igrama.

X. Olimpijske igre održane su od 30. srpnja do 14. kolovoza 1932. godine u Los Angelesu, u SAD.

Kako su te Igre održane u doba velike ekonomske krize, osim Los Angelesa nije bilo drugih gradova kandidata za domaćina. Također, velik broj zemalja je iz financijskih razloga morao odustati od slanja većeg broja sportaša ili uopće nije sudjelovao u Igrama, tako da je u usporedbi s prethodnim Igrama broj natjecatelja bio dvostruko manji.

Natjecalo se 1332 sportaša iz 37 zemalja u 20 sportova.

Po prvi put je za potrebe smještaja sportaša izgrađeno Olimpijsko selo, kasnije iskorišteno za potrebe sveučilišta grada domaćina.

Međunarodna atletska federacija suspendirala je legendarnog finskog atletičara i deveterostrukog olimpijskog pobjednika Paava Nurmija četiri mjeseca prije Igara u Los Angelesu jer je za nastupe u Americi uzimao novac i time prekršio tadašnja stroga pravila o amaterizmu u sportu. Nurmi zbog toga nije mogao nastupiti u Los Angelesu. 

Najviše odličja osvojile su SAD (41 zlato, 32 srebra, 30 bronci), ispred Italije (12, 12, 12).

Američka atletičarka Mildred Babe Didrikson osvojila je zlatne medalje u bacanju koplja i u utrci na 80 metara prepone. Osvojila je i srebro u skoku u vis.

Amerikanac Eddie Tolan pobijedio je u utrkama i na 100 i na 200 metara.

Talijan Romeo Neri osvojio je tri zlatne medalje u gimnastici.

Američka plivačica Helene Madison osvojila je tri zlata u plivanju, dok su u muškoj konkurenciji domaćine oneraspoložili Japanci osvojivši zlata u većini disciplina. Kusuo Kitamura pobijedio je na 1500 metara slobodno i postao najmlađi plivač koji je osvoji zlato na nekim Olimpijskim igrama. Imao je svega 14 godina i 309 dana.

Dunc Gray osvojio je prvo biciklističko zlato za Australiju, postavivši s 1:13 svjetski rekord u dohvatnoj utrci na 1000 metara. Po njemu je kasnije nazvan velodrom izgrađen za OI u Sydneyju 2000. godine.

Hrvatski sportaši u Los Angelesu  – 1

Atletika (1) – Veljko Narančić

XII. Olimpijske igre trebale su biti održane od 21. rujna do 6. listopada 1940. godine u Tokiju, u Japanu.

Međutim, zbog početka II. kinesko-japanskog rata 1937. godine, Međunarodni olimpijski odbor je igre oduzeo Tokiju i dodijelio Helsinkiju, koji je bio drugoplasirani grad u nadmetanju za grada domaćina tih Igara. Zbog početka II. svjetskog rata te su Igre na kraju otkazane.

Helsinki je kasnije bio domaćin Olimpijskih igara 1952. godine, dok je Tokio organizirao Olimpijske igre 1964.

IV. Zimske olimpijske igre održane su od 6. do 16 veljače 1936. godine u Garmisch-Partenkirchenu, u Njemačkoj.

Iste godine Njemačka je bila domaćin i ljetnim Olimpijskim igrama, u Berlinu.

Na Igrama se natjecalo 646 sportaša iz 28 zemalja u osam sportova.

Na ovim Igrama je prvi put u programu natjecanja bilo alpsko skijanje. Međutim, zbog strogih pravila zabranjen je nastup učiteljima skijanja koji su smatrani profesionalcima te su zbog toga skijaši iz Francuske i Švicarske bojkotirali Igre.

Najviše odličja osvojila je Norveška (7 zlata, 5 srebra, 3 bronce), ispred Njemačke (3, 3, 0) i Švedske (2, 2, 3).

Norveška klizačica Sonja Henie osvojila je treću zlatnu medalju na ZOI zaredom.

U brzom klizanju istaknuo se Norvežanin Ivar Ballangrud pobjedama u tri od četiri discipline.

U hokeju na ledu zlato je iznenađujuće osvojila Velika Britanija. Ipak, valja reći da je od 12 igrača britanskog tima njih čak 10 živjelo i treniralo u Kanadi.

XI. Olimpijske igre održane su od 1. do 16. kolovoza 1936. u Berlinu, u Njemačkoj.

Za domaćinstvo tih igara kandidat je bila i Barcelona.

Igre su dobrim dijelom bile stavljene u funkciju nacističke propagande. Posebno je poznat dokumentarni film Olympia redateljice Leni Riefenstahl, koji je po općoj ocjeni izvrstan dokumentarni film, ali ujedno i propagandni materijal vladajuće ideologije u tadašnjoj Njemačkoj.

Natjecalo se 3963 sportaša iz 49 zemalja u 25 sportova.

Na ovim su Igrama prvi puta Olimpijski plamen štafetno prenosili sportaši, od Grčke pa sve do olimpijskog stadiona u Berlinu. Štafetno prenošenje baklje je od tada uobičajena praksa na svim Olimpijskim igrama. To su bile i prve Igre uživo prenošene putem televizije. Kako u to vrijeme gotovo da i nije bilo televizijskih aparata u privatnom vlasništvu, gledatelji su Igre mogli pratiti na ekranima postavljenima po Berlinu.

Najviše odličja osvojila je Njemačka (33 zlata, 26 srebra, 30 bronci), ispred SAD-a (24, 20, 12).

Olimpionik Igara u Berlinu bio je američki atletičar Jesse Owens, koji je osvojio četiri zlatne medalje: na 100 i 200 metara, u skoku u dalj i štafeti 4x100 metara. Taj će podvig tek 1984. u Los Angelesu ponoviti njegov sunarodnjak Carl Lewis.

Zanimljiv je bio nastup atletičara Koreje, koji su bili prisiljeni nastupati pod japaniziranim imenima i pod zastavom Japana, države koja je prisilno anektirala njihovu zemlju 1910. godine. Tako su čak dvojica Korejskih maratonaca osvojili medalje za Japan. Pobijedio je Son Kitei, dok je Nan Shoryu bio treći.

Nijemci Konrad Frey i Alfred Schwarzmann osvojili su po tri gimnastička zlata.

Nizozemac Rie Mastenbroek osvojio je tri zlata i jedno srebro u plivanju.

Estonac Kristjan Palusalu osvojio je dva zlata u hrvanju, u zadnjem samostalnom nastupu Estonije na Igrama sve do neovisnosti 1992. godine.

Indija je ponovno osvojila zlato u hokeju na travi (pobjeđivala je na Igrama od 1928. do 1956. godine), pobijedivši u finalu Njemačku s 8:1. No, kako su Nijemci smatrali Indijce Indo-Arijevcima, ta pobjeda nije izazvala nikakve kontroverze u domaćoj javnosti. 

Hrvatski sportaši u Berlinu  – 54

Atletika (12) – Ivan Ivanović, Ivo Buratović, Joakim Bakov, Rudolf Markušić, Veljko Narančić, Aleksa Kovačević, Petar Goić, Nikola Kleut, Ivan Valent, Vera Romanić, Zulejka Stefanini, Vjera Neferović

Biciklizam (2) – August Prosenik, Josip Pokupec

Hrvanje (2) – Tomislav Šestak, Antun Fischer

Jedrenje (1) – Karlo Bauman

Kajak  (2) – Mirko Vincens, Josip Zidarn

Mačevanje (6) – Vladimir Mažuranić, Branimir Tretinjak, Krešimir Tretinjak, Pavao Pintarić, Milivoj Radović

Plivanje (2) – Tonko Gazzari, Zmaj Defilipis

Vaterpolo (10) – Filip Bonačić, Luka Ciganović, Vinko Cvjetković, Milivoj Čurlica, Ivo Giovanelli, Miro Mihovilović, Vojko Pavičić, Ante Roje, Mirko Tarana, Bogdan Tošović

Veslanje (17) – Davor Jelaska, Jakov Tironi, Emanuel Mrduljaš, Ivo Fabris, Lino Pavao Ljubičić, Vid Fašaić, Drago Matulaj, Stipe Krnčević, Rade Sunara, Vice Jurišić, Ćiril Ban, Leonardo Bujas, Marijan Zaninović, Ante Krnčević, Špiro Grubišić, Nikša Alegretti, Milan Blaće

XIII. Olimpijske igre u Londonu nisu održane zbog II. svjetskog rata.

V. Zimske olimpijske igre održane su od 30. siječnja do 8. veljače 1948. godine u St. Moritzu, u Švicarskoj.

Bile su to druge ZOI u tom gradu, nako Igara 1928. ZOI u St. Moritzu održane su nakon stanke od punih 12 godina, uzrokovane II. svjetskim ratom. Zbog još uvijek svježih ratnih uspomena, obje Njemačke i Japan zamoljeni su da ne sudjeluju na Igrama.

Natjecalo se 669 sportaša iz 28 zemalja u devet sportova.     

U program igara uvršten je skeleton, sport koji će se sljedeći put biti na ZOI tek u Salt Lake Cityju 2002.                

Najviše medalja osvojila je Norveška (4 zlata, 3 srebra, 3 bronce), ispred Švedske (4, 3, 3).

Samo su dva natjecatelja uspjela osvojiti zlato u više disciplina. Po dva zlata osvojili su alpski skijaš Henri Oreiller iz Francuske te trkač na skijama Martin Lundström iz Švedske.

Umjetničkim klizanjem su dominirali natjecatelji iz Sjeverne Amerike. Kod žena je pobijedila Barbara Ann Scott iz Kanade, a kod muškaraca Dick Button iz SAD-a.

Predstavnici Norveške osvojili su sve tri medalje u skijaškim skokovima.

XIV. Olimpijske igre održane su od 29. srpnja do 14. kolovoza u Londonu, u Velikoj Britaniji.

Bile su to prve Igre nakon Igara u Berlinu 1936. i pauze od 12 godina uzrokovane II. svjetskim ratom. Kako su u to vrijeme uspomene na rat još bile vrlo svježe, Njemačka i Japan nisu bili pozvani na sudjelovanje na ovim Igrama.

Natjecalo se 4014 sportaša iz 59 zemalja u 23 sporta.

Po prvi put uveden je običaj dodjele Olimpijskih diploma za šest prvoplasiranih natjecatelja ili ekipa u svakoj disciplini.

Najviše odličja osvojile su SAD (38 zlata, 27 srebra, 19 bronci), ispred Švedske (16, 11, 17).

Natjecateljska zvijezda Igara bila je nizozemska atletičarka Fanny Blankers-Koen, koja je osvojila četiri zlatne medalje u sprinterskim disciplinama: na 100 i 200 metara, na 80 metara prepone te u štafeti 4x100 metara. Zbog toga je ova 30-godišnja majka troje djece prozvana "Letećom kućanicom".

Amerikanac Bob Mathias pobijedio je u desetoboju i sa 17 godine postao najmlađi osvajač atletske zlatne medalje u povijesti.

Alice Coachman pobijedila je sa 168 cm u skoku u vis i postala prva crnkinja sa zlatnom olimpijskom medaljom.

Zlatne medalje iz Berlina 1936. obranili su Mađarica Ilona Elek u mačevanju te čehoslovački kanuista Jan Brzak. 

Hrvatski sportaši u Londonu  – 53

Atletika (6) – Ivan Gubijan , Zvonimir Sabolović, Petar Šegedin, Jerko Bulić, Davorin Marčelja, Alma Butia

Biciklizam (3) – Milan Poredski, August Prosenik, Antun Strain

Gimnastika (6) – Dragutin Jelić, Ivan Jelić, Stjepan Boltižar, Tanja Kober, Dragica Basletić, Zlata Mijatović

Nogomet (11) – Stjepan Bobek, Božo Broketa, Zvonimir Cimermančić, Zlatko Čajkovski, Željko Čajkovski, Ivan Jazbinšek, Ratko Kacijan, Frane Matošić, Franjo Šoštarić, Bernard Vukas, Franjo Wölfl

Plivanje (4) – Marijan Stipetić, Branko Vidović, Ivan Puhar, Vanja Ilić

Vaterpolo (11) – Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brajnović, Luka Ciganović, Ivo Giovanelli, Božo Grkinić, Zdravko Kovačić, Ivan Kurtini, Željko Radić, Aleksandar Strmac, Ivo Štakula

Veslanje (12) – Marko Horvatin, Petar Ozretić, Ivo Lipanović, Mate Mojtić, Klement Alujević, Šime Bujas, Stipe Krnčević, Jakiša Labura, Daniel Krnčević, Branko Becić, Ivan Telismanić, Karlo Pavlenč

Osvajači odličja:

SREBRO – Ivan Gubijan (atletika, kladivo)

SREBRO – Stjepan Bobek, Božo Broketa, Zvonimir Cimermančić, Zlatko Čajkovski, Željko Čajkovski, Ivan Jazbinšek, Ratko Kacijan, Frane Matošić, Franjo Šoštarić, Bernard Vukas, Franjo Wölfl  (nogometna reprezentacija)

VI. Zimske olimpijske igre održane su od 14. do 25. veljače 1952. godine u Oslu, u Norveškoj.

Bile su to prve Zimske olimpijske u Skandinaviji, kolijevci modernih zimskih sportova te prve ZOI održane u glavnom graadu neke države. Za organizaciju ovih Igara konkurirali su još talijanska Cortina d'Ampezzo i američki Lake Placid.

Natjecalo se 694 sportaša iz 30 zemalja u osam sportova.

U programu Igara prvi je put bilo skijaško trčanje za žene.

Najviše medalja osvojila je Norveška (7 zlata, 3 srebra, 6 bronci), ispred SAD-a (4, 6, 1).

Najuspješniji sportaš Igara u Oslu bio je Norvežanin Hjalmar Andersen, koji je osvojio tri zlatne medalje u brzom klizanju: na 1500, 5000 i 10000 metara.

Andrea Mead Lawrence iz SAD-a dominirala je alpskim skijanjem: osvojila je zlata u slalomu i veleslalomu.

Natjecanje u skijaškim skokovima pratilo je u Holmenkollenu 100.000 gledatelja, a zlato i srebro osvojili su domaći skakači Arnfinn Bergmann i Torbjørn Falkanger. Norveški skakači na skijama osvajali su zlatne medalje na svim ZOI od 1924. do 1952. godine. 

Momčad Kanade nastavila je dominaciju u hokeju na ledu, pobijedivši peti puta na ZOI, od šest do tada održanih olimpijskih turnira u tom sportu.

Hrvatski sportaši u Oslu – 1

Skijaško trčanje (1)  – Nada Birko-Kustec

XV. Olimpijske igre održane su od 19. srpnja do 3. kolovoza 1952. godine u Helsinkiju, u Finskoj.

Helsinki je izabran za domaćina u konkrenciji Amsterdama, Atene, Lausanne, Stockholma, Chicaga, Detroita, Los Angelesa i Philadelphie. Helsinki je već bio određen za domaćina Igara 1940. godine, ali su one bile otkazane zbog II. svjetskog rata.

Igre su započele otvaranjem na kojem su olimpijski plamen zajedno na stadionu upalila dva finska sportska junaka - Paavo Nurmi i Hannes Kolehmainen. Među zemljama sudionicama prvi put se pojavio SSSR, koji je narednih desetljeća bio među najuspješnijima po broju osvojenih medalja.

Natjecalo se 4955 sportaša iz 69 zemalja u 23 sporta.

Prvi put nakon II. svjetskog rata na Igre je pozvana i Njemačka, ali se pozivu odazvala samo Zapadna Njemačka.

Najviše odličja osvojile su SAD (40 zlata,19 srebra, 17 bronci), ispred SSSR-a (22, 30, 19).

Zvijezda Igara bio je čehoslovački atletičar Emil Zátopek s tri zlatne medalje - na 5000 i 10.000 metara te u maratonu, čime je postigao podvig koji nitko više nije uspio ponoviti. Njegova supruga Dana Zátopková osvojila je u Helsinkiju zlato u bacanju koplja.

Amerikanac Bob Mathias prvi je desetobojac koji je obranio olimpijsko zlato u toj disciplini. U Helsinkiju je pobijedio s osvojenih 7.887 bodova.

Indija je osvojila peto uzastopno olimpijsko zlato u hokeju na travi.

Devetmilijunska Mađarska osvojila je na ovim Igrama čak 42 odličja i zauzela po broju medalja treće mjesto iza SAD-a i Sovjetskog Saveza. U Helsinkiju je nastupila i njihova slavna nogometna reprezentacija predvođena Puskásom, Kocsisom, Hidegkutijem, Cziborom, Bozsikom i Grosicsom. Mađari su u finalu s 2-0 pobijedili najbolju jugoslavensku momčad svih vremena, za koju su igrali i legendarni hrvatski nogometaši Beara, Bobek, Crnković, Čajkovski, Vukas, Zebec...

Hrvatski sportaši u Helsinkiju – 61

Atletika (9) – Andrija Otenheimer, Zlatko Ceraj, Franjo Mihalić, Franjo Krajcar, Drago Štritof, Petar Šegedin, Ivan Gubijan, Rudolf Galin, Milan Milakov

Boks (1) – Tomislav Krizmanić

Gimnastika (7) – Dušan Furlan, Ede Mađar, Ivan Jelić, Ivan Čaklec, Franjo Jurjević, Antun Kropivšek, Tanja Kober

Jedrenje (5) – Mario Fafangel, Karlo Bašić, Karlo Bauman, Tito Barač, Ante Bui

Nogomet (10) – Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Tomislav Crnković, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Bernard Vukas, Branko Zebec, Vladimir Čonč, Vladimir Firm, Slavko Luštica

Plivanje (3) – Boris Škanata, Nikola Trojanović, Blago Barbieri

Streljaštvo (3) – Rudolf Vuk, Zlatko Mašek, Stjepan Prauhardt

Vaterpolo (10) – Juraj Amšel, Zdravko Kovačić, Veljko Bakašun, Ivo Štakula, Ivan Kurtini, Zdravko Ježić, Vladimir Ivković, Lovro Radonić, Marko Brajnović, Boško Vuksanović

Veslanje (13) – Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović, Petar Šegvić, Stanko Despot, Karlo Pavlenč, Dragutin Husjak, Branko Belačić, Ladislav Matečić, Boris Beljak, Vojko Šeravić, Vladimir Horvat, Zdenko Bego

Osvajači odličja:

ZLATO – Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović, Petar Šegvić (veslanje, četverac 'bez')

SREBRO – Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Tomislav Crnković, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Bernard Vukas, Branko Zebec, Vladimir Čonč, Vladimir Firm, Slavko Luštica (nogometna reprezentacija)

SREBRO – Juraj Amšel, Zdravko Kovačić, Veljko Bakašun, Ivo Štakula, Ivan Kurtini, Zdravko Ježić, Vladimir Ivković, Lovro Radonić, Marko Brajnović, Boško Vuksanović (vaterpolska reprezentacija)

VII. Zimske olimpijske igre održane su od 26. siječnja do 5. veljače 1956. godine u Cortini d'Ampezzo, u Italiji.

Međunarodni olimpijski odbor je Igre dodijelio Cortini u konkurenciji Colorado Springsa, Lake Placida i Montreala.

Natjecalo se 824 sportaša iz 32 u osam sportova.

Bile su to prve ZOI na kojima se pojavila momčad SSSR-a i odmah preuzela dominaciju po broju osvojenih medalja. Ta će se premoć sovjetskih sportaša nastaviti na gotovo svim sljedećim zimskim Igrama, sve do raspada te države. Ovo su bile i prve ZOI koje su bile praćene direktnim televizijskim prijenosom i zadnje Igre na kojima su se natjecanja u umjetničkom klizanju održala na otvorenom.

Najviše medalja osvojio je Sovjetski Savez (7 zlata, 3 srebra, 6 bronci), ispred Austrije (4, 3, 4).

Austrijanac Toni Sailer pobijedio je u sve tri tadašnje discipline alpskog skijanja (slalom, veleslalom, spust). U spustu je pobijedio s 3,5 sekunde ispred drugoplasiranoga, imao je najbrže obje vožnje slaloma, a u veleslalomu je u ostvario prednost nad drugoplasiranim od čak 6,2 sekunde.

SAD su imale najuspješnije pojedince u umjetničkom klizanju. Kod žena je pobijedila Tenley Albright, dok su u muškoj konkurenciji sve tri medalje otišle u tu državu, a zlato je osvojio Hayes Alan Jenkins.

Sportaši SSSR-a dominirali su u brzom klizanju, osvojivši tri od četiri zlata u tom sportu.

Hrvatski sportaši u Cortini d'Ampezzo – 2

Skijaško trčanje (2) – Nada Birko-Kustec, Blaženka Vodenlić

XVI. Olimpijske igre održane su od 22. studenoga do 8. prosinca 1956. godine u Melbourneu, u Australiji.

To je bio prvi put da se Međunarodni olimpijski odbor odlučio domaćinstvo dodijeliti gradu na južnoj Zemljinoj polutki, i to u konkurenciji Buenos Airesa, Mexico Cityja, Montreala te još šest gradova iz SAD-a.

Mnogi članovi MOO-a imali su dosta sumnje prema odabranom gradu iz razloga što su se natjecanja morala odvijati u dijelu godine kad je na južnoj hemisferi pogodno vrijeme. To, naravno, nije išlo u prilog većini natjecatelja koji su dolazili uglavnom sa sjeverne polutke, budući da su morali prilagoditi pripreme da bi postigli najbolju formu u za njih neuobičajeno doba godine. Osim toga, zbog pravila karantene u Australiju nije bilo moguće dopremiti konje za natjecanje u konjičkom sportu, pa je ono održano u u Stockholmu u Švedskoj, pet mjeseci poslije.

Tu poteškoćama još nije bio kraj. Zbog financijskih problema Melbournea morala je dodatnim zajmovima intervenirati i australska vlada. Predsjednik MOO-a Avery Brundage, nezadovoljan zatečenim stanjem prilikom redovnog obilaska borilišta, čak je ozbiljno razmatrao da se Igre premjeste u Rim, koji se već uvelike pripremao za 1960. Ipak, pripreme su na kraju završene na vrijeme.

Natjecalo se 3314 sportaša iz 72 zemlje u 23 sporta.

Političke prilike bitno su narušile ozračje na Igrama. Kako su Velika Britanija i Francuska zauzele Sueski kanal, Izrael je napao Egipat. U znak protesta Igre su bojkotirali Egipat, Irak i Libanon. SSSR je okupirao Mađarsku, što je uzrokovalo bojkot Nizozemske, Španjolske i Švicarske. Neposredno prije Igara bojkot je objavila i Kina, zbog toga što je priznat nezavisni nastup Tajvana. Zanimljivost je nastup ujedinjene momčadi Njemačke, koju su činili sportaši obiju ondašnjih njemačkih država.

Usprkos svim političkim napetostima, ili baš zbog njih, domaćini su odlučili izmijeniti ceremoniju zatvaranja Igara. Izbačen je defile s pojedinačnim nastupom nacionalnih momčadi, pa su sportaši ušli na stadion izmiješani, simbolizirajući zajedništvo čitavog svijeta. Taj je običaj prihvaćen i na svim kasnijim Igrama.

Nakon Igara je čak 45 mađarskih sportaša zatražilo azil i prebjeglo na zapad.

Najviše medalja osvojio je Sovjetski Savez (37 zlata, 29 srebra, 32 bronce), ispred SAD-a (32, 25, 17).

Amerikanci su dominirali atletskim natjecanjima pobijedivši u 15 od 24 discipline. Najuspješnija atletičarka Igara bila je, međutim, 18-godišnja Australka Betty Cuthbert, koja je pobijedila na 100 i 200 metara te u štafeti 4x100 metara. Sovjetski dugoprugaš Vladimir Kuc pobijedio je u utrkama na 5000 i 10.000 metara.

Mađarski boksač Laszlo Papp obranio je zlato u velter kategoriji i postao prvi boksač s tri uzastopna olimpijska zlata.

Domaćini Australci očekivano su dominirali plivačkim natjecanjima. Osvojili su zlatne medalje u svim utrkama slobodnim stilom, ukupno osam zlatnih, četiri srebrne i dvije brončane medalje. Murray Rose prvi je plivač koji je pobijedio u dvije utrke slobodnim stilom još od Johnnyja Weissmullera 1924. godine, dok je Dawn Fraser osvojila zlata na 100 metara slobodne te u štafeti 4x100 slobodno.

Posebnu pažnju izazvao je nastup Mađarske, koja je neposredno prije okupirana od strane SSSR-a. Vrhunac napetosti bilo je finale u vaterpolu, gdje su se susrele upravo reprezentacije tih država. Zbog vrlo grube igre sovjetskih vaterpolista nekoliko je Mađara bazen napustilo krvavog lica, a utakmica je čak na neko vrijeme bila i prekinuta, a na kraju su sa 4:0 pobijedili - Mađari.

Hrvatski sportaši u Melbourneu – 21

Atletika (2) – Franjo Mihalić, Krešimir Račić

Nogomet (6) – Mladen Koščak, Ivan Šantek, Zlatko Papec, Nikola Radović, Luka Lipošinović, Joško Vidošević

Plivanje (1) – Vinka Jeričević

Streljaštvo (1) – Zlatko Mašek

Vaterpolo (10) – Juraj Amšel, Zdravko Kovačić, Ivo Cipci, Hrvoje Kačić, Marijan Žuželj, Zdravko Ježić, Lovro Radonić, Tomislav Franjković, Vladimir Ivković, Ivo Štakula

Veslanje (1) – Perica Vlašić

Osvajači odličja:

SREBRO – Franjo Mihalić (atletika, maraton)

SREBRO – Mladen Koščak, Ivan Šantek, Zlatko Papec, Nikola Radović, Luka Lipošinović, Joško Vidošević (nogometna reprezentacija)

SREBRO – Juraj Amšel, Zdravko Kovačić, Ivo Cipci, Hrvoje Kačić, Marijan Žuželj, Zdravko Ježić, Lovro Radonić, Tomislav Franjković, Vladimir Ivković, Ivo Štakula (vaterpolska reprezentacija)

VIII. Zimske olimpijske igre održane su od 18. do 28 veljače 1960. godine u Squaw Valleyu, u SAD-u.

Među sportskim borilištima nije bilo bob staze, pa su ovo bile jedine ZOI u povijesti na kojima natjecanje u bobu nije održano. Po prvi puta su za obradu rezultata korištena računala, koje je za tu priliku priredila tvrtka IBM.

Sudjelovalo je 665 sportaša iz 30 zemalja u osam sportova.

U program Igara je uvršten je biatlon te brzo klizanje za žene. Nakon Igara domaćini su odlučili sačuvati olimpijski plamen, te on u Squaw Valleyu gori i danas.

Najviše odličja osvojio je SSSR (7 zlata, 5 srebra, 9 bronci), ispred Ujedinjenog njemačkog tima (4, 3, 1) i SAD-a (3, 4, 3).

Jevgenij Grišin iz SSSR-a ponovio je uspjeh sa ZOI četiri godine ranije, osvojivši zlata u brzom klizanju u utrkama na 500 i 1500 metara. Lidija Skoblikova također je osvojila dva zlata u tom sportu. Švedski drvosječa Sixten Jernberg dodao je po još jedno zlato i srebro četirima medaljama osvojenima na ZOI četiri godine ranije.

Veikko Hakulinen je kao zadnji trkač u postavi finske štafete nadoknadio velik zaostatak za vodećim Norvežanima te osvojio zlato prestigavši norveškog trkača doslovce u zadnjem metru.

Helmut Recknagel prekinuo je norvešku dominaciju i postao prvi Nijemac sa zlatom u skijaškim skokovima. Tek će mu se 1984. s olimpijskim zlatom pridružiti njegov sunarodnjak Jens Weißflog.

Momčad SAD-a neočekivano je osvojila zlato u hokeju na ledu.

XVII. Olimpijske igre održane su od 25. kolovoza do 11. rujna 1960. godine u Rimu, u Italiji.

Rim je već ranije bio izabran za domaćina Igara 1908. godine, ali je tada talijanska vlada zbog erupcije vulkana Vezuva 1906. godine odlučila odustati od organizacije, pa su te Igre te godine održane u Londonu. Međunarodni olimpijski odbor je za domaćina Igara 1960. izabrao Rim u konkurenciji Lozane, Detroita, Budimpešte, Bruxellesa, Mexico Cityja i Tokija.

Igre u Rimu su bile prve kojima je globalni razvoj i širenje televizije pomogao u promociji i emitiranju prijenosa natjecanja. Zabilježeno je da je preko 100 TV-kanala u Europi, SAD-u, Kanadi i Japanu prenosilo program Igara. Time je postignut golem interes za Igre.

Natjecalo se 5338 sportaša iz 83 zemlje u 23 sporta.

Bile su to zadnje Igre na kojima je nastupila momčad Južnoafričke Republike prije zabrane koja je uslijedila zbog politike rasne segregacije. Toj je državi nastup ponovno dozvoljen tek 1992. godine.

Najviše medalja osvojio je Sovjetski Savez (43 zlata, 29 srebra, 31 bronca), ispred SAD-a (34, 21, 16).

Danski jedriličar Paul Elvstrom osvojio je svoju četvrtu uzastopnu zlatnu medalju, treću u klasi 'Fin' te je time postao prvi sportaš u pojedinačnim sportovima kojemu je to pošlo za rukom. Ponovit će to kasnije američki atletičari Al Oerter i Carl Lewis.

Švedski kanuist Gert Fredriksson osvojio je šesto olimpijsko lato.

Američka atletičarka Wilma Rudolph osvojila je tri zlata u sprinterskim disciplinama - na 100 i 200 metara te u štafeti 4x100. Zanimljivo je da je kao dijete oboljela od dječje paralize, ali se uz sport uspješno oporavila i postala olimpijska pobjednica. Nijemac Armin Hary pobijedio je na 100 metara s novim olimpijskim rekordom - 10.2.

Mačevalac Aladár Gerevich iz Mađarske osvojio je svoju šestu uzastopnu zlatnu medalju u ekipnom natjecanju, u disciplini sablja, što je do danas nedostignuti rekord u ekipnim sportovima.

Abebe Bikila iz Etiopije pobijedio je u maratonu, trčeći bos! Bikila je postao prvi olimpijski pobjednik iz Afrike.

Australska plivačica Dawn Fraser obranila je zlato na 100 metara slobodno iz 1956. godine te osvojila još dvije srebrne medalje u štafetnim utrkama.

Američki boksač Cassius Clay, kasnije poznat kao Muhammad Ali, osvojio je zlato u lako-teškoj kategoriji.

Danski biciklist Knut Jensen kolabirao je tijekom utrke te kasnije preminuo u bolnici. Bilo je to drugi puta u povijesti da je neki natjecatelj preminuo tijekom natjecanja na Olimpijskim igrama, prvi puta se to dogodilo Portugalcu Franciscu Lazaru, maratoncu, na Igrama 1912.

Američki košarkaši, predvođeni Waltom Bellamyjem, Jerryjem Lucasom, Oscarom Robertsonom i Jerryjem Westom, osvojili su peto uzastopno zlato.

Pakistanski hokejaši na travi prekinuli su pobjednički niz Indije, koji je trajao od 1928. godine. U finalu su pobijedili Indijce s 1:0.

Hrvatski sportaši u Rimu – 50

Atletika (6) – Franjo Škrinjar, Franjo Mihalić, Đani Kovač, Viktor Šnajder, Antun Bezjak, Krešimir Račić

Biciklizam (2) – Ivan Levačić, Nevio Valčić

Boks (1) – Obrad Sretenović

Gimnastika (3) – Alojz Petrović, Ivan Čaklec, Marcel Markulin

Jedrenje (2) – Ante Pivčević, Mario Fafangel

Košarka (2) – Giuseppe Giergia, Zvonimir Petričević

Nogomet (6) – Željko Perušić, Ante Žanetić, Andrija Anković, Aleksandra Kozlina, Željko Matuš, Zvonko Bego

Plivanje (5) – Gojko Arneri, Veljko Rogošić, Milan Jeger, Mihovil Dorčić, Lovro Radonić

Streljaštvo (1) – Josip Ćuk

Vaterpolo (8) – Gojko Arneri, Ivica Cipci, Zdravko Ježić, Hrvoje Kačić, Antun Nardelli, Lovro Radonić, Zlatko Šimenc, Marijan Žužej

Veslanje (13) – Perica Vlašić, Jože Lovec, Anton Ivanković, Nikola Čupin, Antun Vrčić, Paško Škarica, Josip Bujas, Janez Pintar, Vladimir Nekora, Vjekoslav Skalak, Igor Radin, Nikola Stipaničev, Adolf Potokar

Osvajači odličja:

ZLATO – Željko Perušić, Ante Žanetić, Andrija Anković, Aleksandra Kozlina, Željko Matuš, Zvonko Bego (nogometna reprezentacija)

IX. Zimske olimpijske igre održane su od 29. siječnja do 9. veljače u Innsbrucku, u Austriji.

Organizatori su imali velikih teškoća u pripremi Igara zbog nedostatka snijega. U pomoć je pozvana vojska, koja je s viših dijelova planine dovukla 20.000 ledenih blokova za bob stazu te 40.000 kubnih metara snijega za skijaške staze.

Natjecao se 1091 sportaš iz 36 zemalja u 10 sportova.

Ovo su bile prve ZOI za koje je olimpijski plamen upaljen u Grčkoj, u drevnoj Olimpiji, što je postala praksa za sve sljedeće zimske Igre. U program je uvedeno je sanjkanje, dodano je natjecanje na drugoj skakonici u skijaškim skokovima, a u alpsko skijanje je uvedeno mjerenje vremena na stotinku sekunde.

Najviše odličja osvojio je SSSR (11 zlata, 8 srebra, 6 bronci), ispred Austrije (4, 5, 3) i Norveške (3, 6, 6).

Lidija Skoblikova iz SSSR-a osvojila je zlato u sve četiri discipline brzog klizanja: 500, 1000, 1500 i 3000 metara, postavivši pritom tri olimpijska rekorda.

Sestre Marrielle i Christine Goitschel iz Francuske dominirale su alpskim skijanjem: Marielle je osvojila zlato u veleslalomu i srebro u slalomu, a Christine zlato u slalomu i srebro u veleslalomu.

Klaudija Bojarskih iz SSSR-a osvojila je tri zlata, a Finac Eero Mäntyranta dva zlata u skijaškom trčanju.

Talijan Eugenio Monti primijetio je da je konkurentskoj momčadi u bobu dvosjedu iz Velike Britanije pukla saonica te im je posudio svoju. Britanci su kasnije uzeli zlato, a Monti s momčadi Italije broncu. Kad su novinari pitali Montija zašto je pomogao direktnom konkurentu, on je odgovorio da Britanci nisu pobijedili zato što im je on posudio saonicu, već zato što su najbrže odvezli stazu. Međunarodni olimpijski odbor je nakon toga uveo nagradu Pierre De Coubertin za fair-play, prvi dobitnik bio je upravo Monti.

Hrvatski sportaši u Innsbrucku – 3

Hokej na ledu (3) – Miran Krmelj, Ivan Ratej, Boris Renaud

XVIII. Olimpijske igre održane su od 10. do 24. listopada 1964. godine u Tokiju, u Japanu.

Međunarodni olimpijski odbor izabrao je Tokio u konkurenciji Detroita, Buenos Airesa i Beča. Tokio je već bio izabran za domaćina Olimpijskih igara 1940. godine, no zbog početka II. Kinesko-Japanskog rata 1937. godine MOO je igre oduzeo Tokiju i dodijelio ih Helsinkiju. Kasnije su zbog početka II. svjetskog rata te Igre potpuno odgođene. Igre u Tokiju su prve Igre u povijesti održane u Aziji.

Olimpijski plamen je na ceremoniji otvaranja na stadionu upalio Yashinori Sakai, mladić koji je rođen u Hirošimi 6. kolovoza 1945. godine, na dan kad je na taj grad pala atomska bomba.

Natjecao se 5151 sportaš iz 93 zemlje u 25 sportova.

U program Igara ubačena su dva sporta koja su bila popularna upravo u Japanu: judo i odbojka.

Najviše odličja osvojile su SAD (36 zlata, 26 srebra, 28 bronci) i SSSR (30, 31, 35).

U judu su Japanci osvojili tri titule, iako ih je šokirala pobjeda Nizozemca Antona Geesinka u apsolutnoj kategoriji.

Američki plivač Don Schollander postao je junak Igara, osvojivši četiri zlatne medalje. 

Gimnastičarka Larisa Latinjina iz SSSR-a je osvojila dvije zlatne medalje, jednu srebrnu i dvije brončane. Ta je gimnastičarka u svojoj karijeri osvojila ukupno 18 olimpijskih medalja (9 zlata, 5 srebra i 4 bronce). Najuspješnija gimnastičarka Igara u Tokiju bila je, međutim, Věra Čáslavská iz Čehoslovačke, koja je osvojila 3 zlata, uključujući i ono u višeboju. 

Australska plivačica Dawn Fraser osvojila je treće uzastopno zlato na 100 metara slobodno. Karijeru je okončala s četiri olimpijska zlata i četiri srebra.

Sovjetski veslač Vjačeslav Ivanov osvojio je treće uzastopno zlato u samcu.

Etiopljanin Abebe Bikila postao je prvi maratonac u povijesti Igara koji je obranio naslov olimpijskog pobjednika.

Hrvatski sportaši u Tokiju – 29

Atletika (1) – Đani Kovač

Gimnastika (3) – Alojz Petrović, Ivan Čaklec, Nenad Vidović

Košarka (3) – Giuseppe Giergia, Dragutin Kovačić, Zvonimir Petričević

Nogomet (5) – Rudolf Belin, Marijan Brnić, Milan Čop, Zlatko Škorić, Slaven Zambata

Plivanje (2) – Slobodan Dijaković, Veljko Rogošić

Vaterpolo (7) – Ivan Trumbić, Vinko Rosić, Zlatko Šimenc, Anton Nardelli, Ozren Bonačić, Frane Nonković, Karlo Stipanić

Veslanje (8) – Slavko Janušević, Ante Guberina, Zdenko Balaš, Vjekoslav Skalak, Marko Mandić, Lucijan Kleva, Pavao Martić, Frane Kazija

Osvajači odličja:

SREBRO – Ivan Trumbić, Vinko Rosić, Zlatko Šimenc, Anton Nardelli, Ozren Bonačić, Frane Nonković, Karlo Stipanić (vaterpolska reprezentacija)

X. Zimske olimpijske igre održane su od 6. do 18. veljače 1968. godine u Grenobleu, u Francuskoj.

Po prvi put je Međunarodni olimpijski odbor dozvolio da Istočna i Zapadna Njemačka nastupe kao potpuno odvojene momčadi, iako su do ovih ZOI nastupali kao združeni tim Njemačke. Ta će se praksa odvojenih nastupa nastaviti sve do ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine.

Natjecalo se 1158 sportaša iz 37 zemalja u 10 sportova.

Međunarodni olimpijski odbor prvi put je uveo dopinške kontrole i kontrole spola na Igrama.

Najviše medalja osvojila je Norveška (6 zlatnih, 6 srebrnih i 2 brončane) ispred Sovjetskog Saveza (5, 5, 3).

Francuz Jean-Claude Killy osvojio je zlatne medalje u sve tri tadašnje alpske discipline: slalomu, veleslalomu i spustu. Slalomsku utrku obilježio je protest Austrijanca Karla Schranza koji je tvrdio da mu je tajanstvena osoba u crnom zapriječila put i zaustavila ga. U ponovljenom startu Schranz je bio brži od Killyja, no komisija za žalbe je kasnije ipak diskvalificirala Schranza i zlato dodijelila Killyju. 

Toini Gustafsson, trkačica na skijama iz Švedske, osvojila je zlata u obje pojedinačne discipline (5 i 10 km), a tim je medaljama pridodala i srebro iz štafete.

Talijan Eugenio Monti ostvario je rijedak podvig: kao pilot nastupio je i u bobu dvosjedu i u bobu četverosjedu te u obje discipline osvojio zlatnu medalju.

Sovjetski klizači Ljudmila Bjelousova i Oleg Protopopov obranili su naslov olimpijskih pobjednika u konkurenciji parova.

Hrvatski sportaši u Grenobleu – 2

Hokej na ledu (2) – Ivan Ratej, Boris Renaud

XIX. Olimpijske igre održane su od 12. do 27. listopada 1968. godine u Ciudad de Méxicu, u Meksiku.

Međunarodni olimpijski odbor je izabrao taj grad u konkurenciji Detroita, Buenos Airesa i Lyona. Neposredno prije Igara izbili su u Mexico Cityju studentski nemiri u kojima su nezadovoljni meksički studenti pokušali iskoristiti Igre da bi skrenuli pažnju na svoje probleme. Nemiri su krvavo ugušeni, po nekim izvorima s više stotina mrtvih studenata nakon sukoba s vojnom policijom. Stoga su Igre započele u vrlo mučnoj atmosferi, iako su se meksičke vlasti trudile incident zataškati pred očima međunarodne javnosti. Na otvaranju Igara je prvi put čast paljenja Olimpijskog plamena bila dodijeljena jednoj ženi, bila je to meksička atletičarka Norma Enriqueta Basilio de Sotelo.

Natjecalo se 5516 sportaša iz 112 zemalja u 24 sporta.

Tijekom Igara dogodio se poznati politički incident. Naime, američki crni sprinteri Tommie Smith (s 19.83 postavio svjetski rekord) i John Carlos, zlatni i brončani na 200 metara, podigli su tijekom ceremonije dodjele medalja po jednu ruku stisnutih šaka na kojima je bila crna rukavica, simbol otpora crnačke manjine u SAD-u. MOO je obojici doživotno zabranio nastup na Olimpijskim igrama! Drugoplasirani Australac Peter Norman, koji ih je podržao nošenjem prigodnog bedža, izbačen je iz australske reprezentacije.

Momčadi Istočne Njemačke i Zapadne Njemačke nastupile su na ovim Igrama odvojeno. Zajedno će ponovno nastupiti tek nakon pada Berlinskog zida, na OI u Barceloni 1992.

Kako je grad domaćin bio na velikoj nadmorskoj visini (2.240 metara) u mnogim sportovima izdržljivosti natjecatelji su imali dosta poteškoća prilagoditi se uvjetima rijetkog zraka. Za pojedine sportove rijedak zrak je, pak, pogodovao u postizanju dobrih rezultata, što se najviše osjetilo u sprinterskim i skakačkim atletskim disicplinama. 

Prvi put je i na ljetnim Igrama uvedena doping kontrola za sportaše. Prvi sportaš u povijesti koji je diskvalificiran zbog dopinga bio je švedski natjecatelj u modernom petoboju, Hans-Gunnar Liljenwall, kojem je utvrđeno nedopušteno korištenje alkohola za vrijeme natjecanja!

Najviše medalja osvojile su SAD (45 zlata, 28 srebra, 34 bronce), ispred SSSR-a (29, 32, 30).

Američki bacač diska Al Oerter osvojio je četvrtu zlatnu medalju na OI zaredom. Njegov sunarodnjak Bob Beamon doskočio je na tada nevjerojatnih 8.90 metara u skoku u dalj, što je bilo 55 cm više od dotadašnjeg svjetskog rekorda! Duljina nije mogla biti izmjerena postavljenim mjernim uređajem nego su rekordan doseg običnim metrom izmjerili Adriaan Paulen i naš Artur Takač. Taj svjetski rekord ostao je neoboren do 1991. godine. Američki sprinteri Jim Hines i Lee Evans oborili su svjetske rekorde na 100 (9,95) odnosno 400 metara (43,89), s rezultatima koji će također dugo ostati nenadmašeni. U troskoku su trojica natjecatelja - Giuseppe Gentile, Nelson Prudencio i Viktor Sanjejev - čak pet puta obarali svjetski rekord. Dick Fosbury osvojio je zlato u skoku u vis prezentirajući novi stil skakanja koji se od tada naziva upravo po njemu - Fosbury-flop - i koji uskoro postaje dominantan u svijetu skoka u vis.

Čehoslovačka gimnastičarka Věra Čáslavská osvojila je četiri zlatne medalje. 

Američka plivačica Debbie Meyer postala je prva u povijesti koja je osvojila tri pojedinačna zlata: na 200, 400 i 800 metara slobodno. Njezin sunarodnjak Charlie Hickcox pobijedio je na 200 i 400 metara mješovito te u štafeti 4x100 mješovito, dok je na 100 metara leđno osvojio srebro. Najveću senzaciju plivačkih natjecanja priredila je Splićanka Đurđica Bjedov, koja je u Meksiko došla kako bi popunila štafetu, a osvojila je zlato na 100 metara prsno i srebro na 200 prsno.

Hrvatski sportaši u Meksiku – 25

Atletika (2) – Nediljko Farčić, Đurđa Fočić

Biciklizam (1) – Cvjetko Bilić

Boks (2) – Mate Parlov, Petar Miloš

Gimnastika (1) – Damir Anić

Hrvanje (2) – Karlo Čović, Milan Nenadić

Jedrenje (2) – Anton Grego, Simo Nikolić

Košarka (5) – Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Zoran Maroević, Nikola Plećaš, Petar Skansi

Plivanje (4) – Đurđica Bjedov, Mirjana Šegrt, Ana Boban, Zdenka Gašparac

Vaterpolo (6) – Karlo Stipanić, Ivan Trumbić, Ozren Bonačić, Ronald Lopatny, Miroslav Poljak, Zdravko Hebel

Osvajači odličja:

ZLATO – Đurđica Bjedov (plivanje, 100 m prsno)

ZLATO – Karlo Stipanić, Ivan Trumbić, Ozren Bonačić, Ronald Lopatny, Miroslav Poljak, Zdravko Hebel (vaterpolska reprezentacija)

SREBRO – Đurđica Bjedov (plivanje, 200 m prsno)

SREBRO – Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Zoran Maroević, Nikola Plećaš, Petar Skansi (košarkaška reprezentacija)

XI. Zimske olimpijske igre održane su od 3. do 13. veljače 1972. godine u Sapporou, u Japanu.

Bio je to prvi puta da su Zimske olimpijske igre održane u Aziji, ali i prve ZOI održane izvan Europe ili SAD-a.

Natjecalo se 1006 sportaša iz 35 zemalja u 10 sportova.

Austrijskom skijašu Karlu Schranzu, osvajaču svjetskih zlata u spustu i veleslalomu te olimpijskog srebra u veleslalomu, nastup je zabranjen zato što je uzeo novac za reklamiranje skijaške opreme. Istovremeno su na Igrama nastupali hokejaši iz istočne Europe koji su se mahom profesionalno bavili tim sportom u svojim zemljama, odnosno bili su za to plaćeni. Zbog te su činjenice Igre u Sapporou bojkotirali hokejaši Kanade, koji u svoju momčad nisu smjeli uvrstiti profesionalce iz NHL-a, a morali su se natjecati protiv profesionalaca iz SSSR-a ili Čehoslovačke.

Najviše medalja osvojio je Sovjetski Savez (8 zlatnih, 5 srebrnih i 3 brončane), ispred Istočne Njemačke (4, 3, 7).

Domaćin je svoje zvjezdane trenutke imao u natjecanju skijaša skakača na maloj skakaonici, gdje su Japanci osvojili sve tri medalje. Zlato je osvojio Yukio Kasaya, što je ujedno bila i prva zlatna medalja za Japan na ZOI u povijesti. Senzacionalan je bio i raspet na velikoj skakaonici gdje je zlato uzeo Poljak Wojciech Fortuna.

Veliko iznenađenje priredio je i španjolski skijaš Francisco Fernandez Ochoa, koji je superiorno osvojio zlato u slalomu. Dotad malo poznata Švicarka Marie-Thérès Nadig pobijedila je u spustu i veleslalomu.

Skijaškim trčanjem dominirala je Galina Kulakova iz SSSR-a, koja je pobijedila u sve tri discipline: na 5 i 20 km pojedinačno te u štafeti 4x7,5 km.

U brzom klizanju istaknuo se Nizozemac Adrianus Schenk, koji je zlata osvojio u utrkama na 1500, 5000 i 10000 metara, postavivši pritom i dva olimpijska rekorda.

Hrvatski sportaši u Sapporou – 2

Hokej na ledu  (2) – Ivan Ratej, Boris Renaud

XX. Olimpijske igre održane su od 26. kolovoza do 11. rujna 1972. godine u Münchenu, u Njemačkoj.

Međunarodni olimpijski odbor izabrao je München u konkurenciji Detroiat, Madrida i Montreala. Bile su to druge Igre u povijesti održane u Njemačkoj, nakon Igara u Berlinu 1936. U želji da se Njemačka svijetu predstavi kao demokratska, moderna država puna optimizma domaćin je za slogan Igara odabrao moto "The Happy Games" (Sretne igre), za logo su odabrali plavo sunce, a po prvi puta su Igre dobile i službenu maskotu, psića nazvanog Waldi.

Nažalost, Igre se nisu pokazale sretnima, već upravo suprotno - tragičnima. Naime, palestinski teroristi iz organizacije Crni rujan upali su 5. rujna, 11. dana Igara, u olimpijsko selo, ubili dvojicu izraelskih sportaša, a devetoricu uzeli za taoce. U nastavku drame u münchenskoj (vojnoj) zračnoj luci, poslije neuspjele akcije spašavanja talaca, ubijeno je svih devet izraelskih sportaša, petorica terorista i jedan njemački policajac. Svijet je bio u šoku, ali su Igre, nakon 34-satnog prekida, nastavljene.

Natjecalo se 7134 sportaša iz 121 zemlje u 28 sportova.

Na Igrama je prvi puta uvedena i ceremonija zakletve sudaca, čime se željela istaknuti nepristranost suđenja. U sportskom programu je također bilo promjena. Rukomet i streličarstvo su se vratili u program Igara, a uveden je i novi sport, kajak i kanu na divljim vodama.

Najviše odličja osvojio je SSSR (50 zlata, 27 srebra, 22 bronce), ispred SAD-a (33, 31, 30).

Američki plivač Mark Spitz osvojio je nevjerojatnih sedam zlatnih medalja, oborivši pri tome svjetske rekorde u svim tim disciplinama! Kako je na Igrama u Meksiku četiri godine ranije već osvojio dvije zlatne medalje, time je svoj ukupni broj zlatnih medalja s OI povećao na 9. Australska plivačica Shane Gould osvojila je tri zlata i dva srebra.

Sovjetska gimnastičarka Olga Korbut osvojila je tri zlatne medalje.

Finski atletičar Lasse Virén pobijedio je u utrkama na 5.000 i 10.000 m (na 10000 m nakon pada tijekom utrke!), a taj će pothvat ponoviti i četiri godine kasnije na Igrama u Montrealu. Sovjetski sprinter Valerij Borzov pobijedio je u utrkama na 100 i 200 metara, iako su svi očekivali pobjedu nekog od atletičara iz SAD-a, prije svih Reya Robinsona i Eddiea Hayesa. No, neshvatljivim previdom njihovog trenera oni su dobili pogrešnu informaciju o vremenu starta kvalifikacija, pa su zakasnili i ispali iz daljnjeg natjecanja.

Amerikanac Frank Shorter, inače rođen u Münchenu, pobijedio je u maratonu, no u cilj je prije njega utrčao njemački student Norbert Sudhaus koji se utrci priključio u posljednjem kilometru. Gledatelji su ga oduševljeno pozdravili, no suci su ubrzo shvatili prevaru i udaljili ga sa staze. Shorter je, tako, postao treći Amerikanac koji je pobijedio u olimpijskom maratonu - nakon Thomasa Hicksa 1904. i Johnnya Hayesa 1908. godine - a da pritom nije prvi prošao ciljnom linijom!

Osvajači zlatne i srebrne medalje u utrci na 400 metara, Vincent Matthews i Wayne Collett iz SAD-a, su se tijekom proglašenja pobjednika i izvođenja himne SAD-a ponašali potpuno neprimjereno. Međusobno se šaleći i igrajući se osvojenim medaljama uopće nisu obraćali pažnju na svečanost podizanja njihove zastave i intonacije himne. Zbog toga im je doživotno zabranjen nastup na OI.

Wim Ruska iz Nizozemske postao je prvi judaš koji je osvojio zlato u dvjema kategorijama na istim Igrama.

Finalna košarkaška utakmica između SAD-a i SSSR-a donijela je kontroverzan završetak. U poslijednjih nekoliko sekundi, pri vodstvu momčadi SAD-a 50-49, dogodilo se nekoliko spornih situacija. Prvo je isteklo vrijeme za slobodna bacanja košarkaša SAD-a, ali im je koš priznat i preostale vrijeme pomaknuto je na jednu sekundu. Vrijeme je ponovno isteklo tijekom predstojećeg napada momčadi SSSR-a te su Amerikanci već slavili pobjedu. No, nakon žalbe Sovjeta, na semaforu su dodane nove tri sekunde u kojima je Aleksandar Bjelov uspio ubaciti dva poena i time donijeti pobjedu svojoj momčadi. Brojne nelogičnosti tijekom nekoliko zadnjih sekundi nisu nikad razjašnjene, a MOO je čvrsto ostao pri odluci da je utakmica regularna. Momčad SAD-a, kojoj je to bio prvi poraz na Olimpijskim igrama do tada, odbila je prihvatiti srebrne medalje i one su i danas izložene u Olimpijskom muzeju u Laussani.

Hrvatski sportaši u Münchenu – 54

Atletika (5) – Josip Alebić, Luciano Sušanj, Srećko Štiglić, Radojka Franzzoti, Đurđa Fočić

Biciklizam (2) – Eugen Pleško, Cvjetko Bilić

Boks (1) – Mate Parlov

Dizanje utega (1) – Leopold Herenčić

Gimnastika (4) – Erna Hawelka, Nevenka Puškarević, Olga Bumbić, Ivan Hmjelovac

Hrvanje (4) – Josip Čorak, Milan Nenadić, Karlo Čović, Slavko Koletić

Jedrenje (3) – Minski Fabris, Antun Grego, Simo Nikolić

Kajak/kanu (3) – Dubravko Matković, Ivan Ohmut, Miloš Kralj

Košarka (5) – Krešimir Ćosić, Vinko Jelovac, Nikola Plećaš, Damir Šolman, Ratomir Tvrdić

Plivanje (2) – Giansandro Rudan, Zdenka Gašparac

Rukomet (7) – Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Miroslav Pribanić, Dobrivoje Selec, Albin Vidović, Zdenko Zorko, Đorđe Lavrnić

Vaterpolo (5) – Duško Antunović, Siniša Belamarić, Ozren Bonačić, Ronald Lopatny, Karlo Stipanić

Veslanje (12) – Duško Mrduljaš, Nikola Mardešić, Marko Mandić, Ivo Despot, Zdravko Gracin, Mladen Ninić, Roman Bajlo, Zdravko Huljev, Stevo Macura, Janez Grbelja, Josip Bajlo, Jadran Radovčić

Osvajači odličja:

ZLATO – Mate Parlov (boks, -81 kg)

ZLATO – Miroslav Pribanić, Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Dobrivoje Selec, Zdenko Zorko, Albin Vidović, Đorđe Lavrnić (rukometna reprezentacija)

SREBRO – Josip Čorak (hrvanje, grčko-rimski, -90 kg)

BRONCA - Milan Nenadić (hrvanje, grčko-rimski, -80 kg)

XII. Zimske olimpijske igre održane su od 4. do 15. veljače 1976. godine u Innsbrucku, u Austriji.

Međunarodni olimpijski odbor je imao dosta poteškoća oko organizacije ovih Igara jer je prvi odabrani grad domaćin, Denver (SAD), zbog nemogućnosti realizacije financijskog plana i zbog protivljenja građana na referendumu morao otkazati organizaciju. Sljedeći kandidat bio je kanadski Whistler, ali su i oni zapali u teškoće te nakon izbora nove Vlade također odustali od organizacije. MOO je tada zamolio grad Innsbruck, koji je imao već spremnu infrastrukturu jer je organizirao ZOI 1964. godine, da uskoči te samo 12 godina nakon prvih ugosti i druge ZOI.  

Natjecalo se 1123 sportaša iz 37 zemalja u 10 sportova.

U program Igara uključena je disciplina plesnih parova u umjetničkom klizanju.

Najviše odličja osvojio je SSSR (13 zlatnih, 6 srebrnih, 8 brončanih) ispred DDR-a (7, 5, 7)

Sovjetska klizačica Tatjana Averina osvojila je četiri medalje u brzom klizanju (dvije zlatne), a klizačice i klizači SAD-a osvojili su ukupno šest medalja u ovom sportu.

Ljubimac domaće publike Franz Klammer očekivano je pobijedio u spustu, iako je cijelu donju polovinu staze bio na samom rubu pada. Rosi Mittermaier iz Zapadne Njemačke je dominirala alpskim skijanjem. Osvojila je zlato u spustu i slalomu te srebro u veleslalomu.

Britanski klizač John Curry osvojio je zlatnu medalju u umjetničkom klizanju s do tada najvećim ukupnim bodovnim skorom.  

Na ovim je Igrama započela prevlast boba četverosjeda DR Njemačke, koji je u Innsbrucku osvojio prvo od tri uzastopna zlata na ZOI.

Sovjetski savez osvojio je četvrto uzastopno zlato u hokeju na ledu. Kanada ponovno nije poslala reprezentaciju na Igre, zbog poznatog problema s (ne)nastupanjem profesionalaca.

Hrvatski sportaši u Innsbrucku – 1

Hokej na ledu (1) – Miroslav Gojanović

XIII. Zimske olimpijske igre održane su od 13. do 24. veljače 1980. godine u Lake Placidu, u SAD-u.

Drugi kandidat, Vancouver, povukao je svoju kandidaturu neposredno prije konačnog glasanja. Bio je to drugi put da je Lake Placid domaćin ZOI jer je zimske Igre organizirao i 1932.

Natjecalo se 1072 sportaša iz 37 zemalja u 10 sportova.

Igre su zapamćene po povratku Kine u olimpijsku obitelj. Naime, Kinezi su dugo godina bojkotirali Igre zbog toga što je Međunarodni olimpijski odbor dozvoljavao samostalne nastupe Tajvanu, odnosno Kineskom Tajpehu.

Igre su donijele i jednu tehnološku novinu: po prvi puta je za natjecanja skijaša korišten umjetni snijeg.

Najviše odličja osvojili su SSSR (10 zlata, 6 srebra, 6 bronci) i DDR (9, 7, 7).

Šveđanin Ingemar Stenmark dominirao je tehničkim disciplinama alpskog skijanja: osvojio je zlata i u slalomu i u veleslalomu.

Hanni Wenzel iz Lihtenštajna također je osvojila zlato u slalomu i veleslalom i srebro u spustu. Lihtenštajn je, tako, postao najmanja država koja je osvojila olimpijsko zlato.

Sovjetski Biatlonac Aleksandar Tihonov osvojio je četvrtu zlatnu medalju na četvrtim ZOI zaredom. Tihonov je sve zlatne medalje osvojio u štafetnim utrkama.

Nikolaj Zimjatov (SSSR) osvojio je tri zlatne medalje u skijaškom trčanju.

Amerikanac Eric Heiden osvojio je svih pet zlatnih medalja u brzom klizanju (500, 1000, 1500, 5000 i 10.000 metara) postavivši pritom četiri olimpijska i jedan svjetski rekord. Taj je pothvat u brzom klizanju do danas ostao nenadmašan.

Najveće iznenađenje bio je nastup amaterske hokejaške reprezentacije SAD-a, koja je u polufinalu pobijedila momčad SSSR-a, možda i najjaču reprezentaciju u povijesti tog sporta. U finalu su Amerikanci pobijedili Finsku.

Hrvatski sportaši u Lake Placidu - 1

Umjetničko klizanje (1) – Sanda Dubravčić

XXI. Olimpijske igre održane su od 17. srpnja do 1. rujna 1976. godine u Montrealu, u Kanadi.

Međunarodni olimpijski odborodlučio se za Montreal u konkurenciji s Moskvom i Los Angelesom. Domaćin je imao težak zadatak. Igre su morale sigurnosno biti na najvišoj razini da bi se spriječili teroristički napadi kakvi su se dogodili četiri godine ranije na Igrama u Münchenu. Osim toga, velika većina afričkih zemalja je bojkotirala Igre zbog toga što je MOO dozvolio nastup na predstavnicima Novog Zelanda, koji su tijekom te godine igrali ragbijaške utakmice s rasističkom Južnoafričkom Republikom. Bio je to početak politike masovnih bojkota Igara, koji će se nastaviti i na Igrama u Moskvi 1980. i  Los Angelesu 1984.

Montreal je zbog Igara zapao i u financijske probleme jer je skupi i ambiciozno zamišljeni sportski park kasnio u izgradnji te višestruko premašio planirane troškove. Zbog toga je sljedećih godina naglo pao interes gradova da se kandidiraju za domaćina OI. Zavladalo je mišljenje da se radi o skupom i neisplativom projektu, osuđenom na neuspjeh.

Olimpijski plamen je zapaljen prema običaju u drevnoj Olimpiji, a zatim je prebačen u Ottawu 'elektroničkim' putem. Naime, originalni plamen iskorišten je kao izvor električnog impulsa, koji je prenesen elektromagnetskim valom u Kanadu, gdje je njime upaljen novi plamen koji je kasnije štafetno prenesen do Montreala. Tijekom Igara je jedna kišna oluja ugasila plamen na stadionu, a dežurna osoba je brzo ponovno upalila plamen - svojim upaljačem za cigarete! Organizator je brzo reagirao, ugasio 'nelegalnu' vatru te je iz rezervne vatre originalnog plamena odmah ponovno zapalio baklju na stadionu.

Natjecalo se 6084 sportaša iz 92 zemlje u 27 sportova.

Domaćini nisu imali previše uspjeha na sportskom planu. Osvojivši samo pet srebrnih i šest brončanih medalja postali su prvi domaćini ljetnih Igara bez i jednog osvojenog zlata.

Najviše odličja osvojio je SSSR (49 zlata, 41 srebro, 35 bronci), ispred Istočne Njemačke (40, 25, 25) i SAD-a (34, 35, 25).

Nadia Comaneci,14-godišnja gimnastičarka iz Rumunjske, postigla je u sedam različitih vježbi ocjenu 10 (maksimalnu moguću ocjenu u tom sportu) te osvojila tri zlatne medalje, uključujući i onu u višeboju. U gimnastici su se još istaknuli i sovjetska gimnastičarka Neli Kim s tri zlata te njezin sunarodnjak Nikolaj Andrijanov s četiri zlata.

Sovjetski gimnastičar Viktor Sanjejev osvojio je treću uzastopnu zlatnu medalju na OI u troskoku, dok je Klaus Dibiasi (Italija) napravio isti pothvat u skokovima u vodu (toranj).

Kunanski atletičar Alberto Juantorena postao je prvi trkač koji je pobijedio na 400 i 800 metara na istim Igrama. Finac Lasse Virén je također pobijedio u dvije discipline - na 5000 i 10000 metara - i time ponovio rezultat kojeg je ostvario na Igrama u Münchenu četiri godine ranije.

Boris Oniščenko, moderni petobojac iz SSSR-a, uhvaćen je u varanju: preradio je ručku svojeg mača tako da je sustav bilježio pogodak čak i kad ga u stvarnosti i nije bilo. Nakon što je suparnicima postalo sumnjivo da sustav registrira pogotke uvijek i samo u njegovu korist, sudačkim pregledom opreme ustanovljena je prevara. Zanimljivo je kako se stručnjaci slažu da je Oniščenko i bez varanja bio kandidat za pobjedu, jer je sam bio odličan mačevalac, pa nije jasno zašto se upustio u nečastan pothvat.

Petorica boksača iz SAD-a - Sugar Ray Leonard, Leon Spinks, Michael Spinks, Leo Randolph i Howard Davis Jr. - osvojili su zlatne medalje. Bio je to najjači boksački tim SAD-a u povijesti, jer su od njih petorice čak četvorica (svi osim Davisa Jr.) kasnije postali i profesionalni prvaci svijeta u svojim kategorijama.

Japanski gimnastičar Shun Fujimoto izveo je odlično vježbu na krugovima slomljenog koljena te je njegova momčad uzela ekipno zlato. Fujimoto je koljeno slomio prilikom vježbe na parteru, ali je umanjio ozbiljnost ozljede pred kolegama, konkurencijom i sucima te odradio i zadnju vježbu, čime je svojoj vrsti donio presudnu prednost.

Plivači SAD-a postigli su najveći uspjeh na nekim Olimpijskim igrama. U muškoj konkurenciji osvojili su sve zlatne medalje, osim one na 200 metara prsno. Postigli su veći uspjeh čak i od istočnonjemačkih plivačica, koje su "ispustile" dvije zlatne medalje (200 metara prsno, i štafeta 4 x 100 m slobodno). Amrikanac John Naber osvojio je četiri zlata i jedno srebro, baš kao i istočnonjemačka plivačica Kornelia Ender.

Hrvatski sportaši u Montrealu – 33

Atletika (6) – Josip Alebić, Luciano Sušanj, Milovan Savić, Jelica Pavličić, Radojka Franzotti, Đurđa Fočić

Biciklizam (1) – Vladimir Fumić

Judo (1) – Goran Žuvela

Kajak/kanu (1) – Matija Ljubek

Košarka (5) – Željko Jerkov, Andro Knego, Krešimir Ćosić, Vinko Jelovac, Damir Šolman

Plivanje (1) – Zdravko Divjak

Rukomet (5) – Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Željko Nimš, Zvonimir Serdarušić, Zdenko Zorko

Vaterpolo (7) – Duško Antunović, Siniša Belamarić, Ozren Bonačić, Zoran Kačić, Boško Lozica, Damir Polić, Đuro Savinović

Veslanje (6) – Duško Mrduljaš, Zlatko Celent, Milan Butorac, Stanko Miloš, Siniša Rutešić, Danko Majstorović  

Osvajači odličja:

ZLATO – Matija Ljubek (kanu jednoklek, 1000m)

SREBRO – Željko Jerkov, Andro Knego, Krešimir Ćosić, Vinko Jelovac, Damir Šolman (košarkaška reprezentacija)

BRONCA – Matija Ljubek (kanu jednoklek, 500m)

XXII. Olimpijske igre održane su od 19. srpnja do 3. kolovoza 1980. godine u Moskvi, u tadašnjem SSSR-u.

Dio natjecanja se odvijao i u Lenjingradu, Kijevu, Minsku te Tallinnu. Simbol Igara bio je olimpijski medvjedić Miša.

Natjecalo se 5179 sportaša iz 80 zemalja u 27 sportova.

Sudjelovanje na moskovskim Igrama otkazale su Sjedinjene Američke Države, a slijedile su ih 63 države "zapadnog bloka" i saveznika. Neposredan povod bojkotu bila je umiješanost SSSR-a u rat u Afganistanu.

Najviše odličja odvojio je SSSR (80 zlata, 69 srebra, 46 bronci), ispred Istočne Njemačke (47, 37, 42).

Gimnastičar Aleksandar Ditjatin iz SSSR-a osvojio je medalju u svakoj od 8 disciplina, od čega tri zlata.

Vladimir Salnjikov (SSSR) je osvojio tri zlata u plivanju. Prvi je plivač u povijesti koji je 1500 metara slobodno plivao brže od 15 minuta.

Vladimir Parfenovič (SSSR) svojio je tri zlata u kajaku na mirnim vodama.

Sovjetski jedriličar Valentin Mankin osvojio je zlato u klasi Star. Kako je ranije već osvajao zlata na OI u klasama Finn i Tempest, postao je prvi jedriličar u povijesti kojemu je to uspjelo.

Etiopski atletičar Miruts Yifter pobijedio je u utrkama na 5000 i 10000 metara. Waldemar Cierpinski iz DR Njemačke je osvojio drugo uzastopno zlato u maratonu. Atletska natjecanja obilježili su, inače, dvoboji dvojice najboljih svjetskih srednjoprugaša, Britanaca Sebastiana Coea i Stevea Ovetta. Ovett je pobijedio na 800, a Coea na 1500 metara.

Istočna Njemačka je dominirala u veslanju, osvojivši 11 zlata od 14 veslačkih disciplina.

Kubanski boksač Teófilo Stevenson osvoji je treće uzastopno zlato u teškoj kategoriji.

Hrvatski sportaši u Moskvi – 51

Atletika (4) – Josip Alebić, Milovan Savić, Željko Knapić, Vladimir Milić

Biciklizam (1) – Bruno Bulić

Boks (2) – Damir Škaro, Dejan Marović

Dizanje utega (2) – Dušan Mirković, Vladimir Zrnić

Jedrenje (3) – Minski Fabris, Danko Mandić, Zoran Kalebić

Judo (2) – Vojo Vujević, Slavko Sikirić

Kajak/kanu (1) – Matija Ljubek

Košarka M (6) – Andro Knego, Mihovil Nakić, Željko Jerkov, Branko Skroče, Krešimir Ćosić, Duje Krstulović

Košarka Ž (3) – Mira Bjedov, Sanja Ožegović, Zorica Đurković

Nogomet (8) – Nikica Cukrov, Miloš Hrstić, Ivan Gudelj, Tomislav Ivković, Mišo Krstičević, Boro Primorac, Zlatko Vujović, Zoran Vujović

Odbojka (2) – Ivica Jelić, Mladen Kašić

Rukomet M (2) – Ivica Obrvan, Pavle Jurina

Rukomet Ž (4) – Ana Titlić, Katica Ileš, Mirjana Ognjenović, Biserka Višnjić

Streličarstvo (1) – Zoran Matković

Vaterpolo (7) – Luko Vezilić, Damir Polić, Zoran Roje, Zoran Mustur, Slobodan Trifunović, Milivoj Bebić, Boško Lozica

Veslanje (3) – Duško Mrduljaš, Zlatko Celent, Josip Reić

Osvajači odličja:

ZLATO – Andro Knego, Mihovil Nakić, Željko Jerkov, Branko Skroče, Krešimir Ćosić, Duje Krstulović (muška košarkaška reprezentacija)

SREBRO – Ana Titlić, Katica Ileš, Mirjana Ognjenović, Biserka Višnjić (ženska rukometna reprezentacija)

SREBRO – Luko Vezilić, Damir Polić, Zoran Roje, Zoran Mustur, Slobodan Trifunović, Milivoj Bebić, Boško Lozica (vaterpolska reprezentacija)

BRONCA – Mira Bjedov, Sanja Ožegović, Zorica Đurković (ženska košarkaška reprezentacija)

BRONCA – Duško Mrduljaš, Zlatko Celent, Josip Reić (veslački dvojac s kormilarom)

XIV. Zimske olimpijske igre održane su od 8. siječnja do 19. veljače 1984. godine u Sarajevu, u tadašnjoj SFR Jugoslaviji.

Ostali gradovi kandidati su bili Sapporo (Japan) i Falun/Göteborg (Švedska).

Međunarodni olimpijski odbor se u odabiru zemlje domaćina djelomično vodio političkim razlozima: kao nesvrstana zemlja, tadašnja SFRJ je davala manje prilike za hladnoratovske bojkote, zabilježene na Olimpijskim igrama tih godina.

Natjecalo se 1272 sportaša iz 49 zemalja u 10 sportova.

Olimpijski plamen upalila je zagrebačka klizačica Sanda Dubravčić.

Najviše odličja osvojili su DDR (9 zlata, 9 srebra, 6 bronci) i SSSR (6, 10, 9).

Jayne Torvill i Christopher Dean, plesni klizački par iz Velike Britanije, svojim su nastupom osvojili suce koji su im dali maksimalne ocjene 6.0 za umjetnički dojam. Taj je par ostao upamćen kao jedan od najimpresivnijih pobjednika u olimpijskoj povijesti.

Finkinja Marja-Liisa Hämäläinen je osvojila sve tri pojedinačne utrke u skijaškom trčanju.

Gaétan Boucher (Kanada) i Karin Enke (DR Njemačka) su osvojili po dva zlata u brzom klizanju, dok je ženski tim DR Njemačke osvojio 9 od 12 mogućih medalja u tom sportu.

Blizanci Phil i Steve Mahre iz SAD-a osvojili su prvo i drugo mjesto u slalomu.

Skijaš Jure Franko je osvojio prvu medalju za Jugoslaviju na ZOI u povijesti, bilo je to srebro u veleslalomu.

Hrvatski sportaši u Sarajevu - 8

Umjetničko klizanje (2) – Sanda Dubravčić, Miljan Begović

Brzo klizanje (2) – Dubravka Vukušić-Sertić, Nenad Žvanut

Biatlon (1) – Franjo Jakovac

Bob (2) – Boris Rađenović, Nikola Korica

Hokej na ledu (1) – Drago Mlinarec

XXIII. Olimpijske igre održane su od 28. srpnja do 12. kolovoza 1984. u Los Angelesu, u SAD-u.

Taj grad bio je jedini kandidat za domaćina te je time izbor mjesta održavanja na sjednici Međunarodnog olimpijskog odbora 1978. godine bio jednostavan. Glavni razlog slabog zanimanja bio je financijski neuspjeh Igara u Montrealu 1976. Ipak, organizacijski odbor Igara u LA-u dobro je uravnotežio troškove i prihode, te su Igre u konačnici prema ostvarenom profitu bile i više nego uspješne.

Natjecalo se 6829 sportaša iz 140 zemalja u 29 sportova.

I na ovim Igrama je nastavljena praksa bojkota natjecanja pojedinih država iz političkih razloga. Ovaj put Igre je bojkotiralo 14 zemalja članica Varšavskog pakta pod utjecajem SSSR-a te još nekoliko zemalja izvan tog kruga, kao što su Iran i Libija. Bio je to odgovor SSSR-a na bojkot igara u Moskvi od strane SAD-a i saveznica četiri godine ranije. Zanimljivo da je na Igrama sudjelovala Rumunjska, iako tada još uvijek zemlja 'iza željezne zavjese'.  Posljedica ovih izostanaka bila je ponešto slabija konkurencija u sportovima i disciplinama u kojima su obično dominirale zemlje kao što su SSSR, Istočna Njemačka ili Mađarska.

U sportski program prvi put su uključeni sinkronizirano plivanje, ritmička gimnastika i jedrenje na dasci, a u atletici je prvi put uveden maraton za žene. U program je ponovno uključen tenis, ali kao demonstracijski sport, uz drugi demonstracijski sport, bejzbol.

Najviše medalja osojile su SAD (83 zlata, 61 srebro, 30 bronci), ispred Rumunjske (20, 16, 17).

Američki atletičar Carl Lewis izjednačio je osvajanjem četiri zlatne medalje u atletici (100 i 200 metara, štafeta 4x100 metara, skok u dalj) na istim Igrama, rekord Jessea Owensa s Igara u Berlinu 1936. Marokanka Nawal El Moutawakel postala je osvajanjem zlata na 400 metara prepone prva olimpijska pobjednica iz islamskog svijeta, te prva pobjednica iz Afrike. Daley Thompson iz Velike Britanije pobijedio je u desetoboju, s rezultatom blizu svjetskog rekorda. Zanimljivo je da je godinu dana kasnije njegov rezultat retroaktivno korigiran na granicu novog svjetskog rekorda, 8847 bodova. Taj je rekord ostao nedostignut 20 godina.

Veslač Steve Redgrave iz Velike Britanije osvojio je svoje prvo od pet uzastopnih zlata na OI (u periodu od 1984. do 2000.), jednako kao i rumunjska veslačica Elisabeta Lipa, koja je također osvojila prvo zlato od ukupno pet koje je osvajala s prekidima u periodu od 1984. do 2004. Dok su njihove karijere tek počinjale, karijera finca Perttija Karppinena bila je u zenitu: on je u Los Angelesu osvojio svoje treće zlato na OI zaredom u disciplini samac.

Mary Lou Retton iz SAD-a je postala prva gimnastičarka izvan istočne Europe koja je pobijedila u gimnastičkom višeboju.

Francuska je osvojila zlato u nogometu, pobijedivši u finalu Brazil 2:0. Nogomet je izazvao neočekivano velik interes gledatelja u SAD-u, gdje nogomet tradicionalno ne spada u popularnije sportove. Finale je održano pred više od 100.000 gledatelja.

Kanuist Matija Ljubek je osam godina nakon OI u Montrealu ponovno osvojio dvije medalje, ovog puta zlato i srebro u kanuu dvokleku s Mirkom Nišovićem.

Hrvatski sportaši u Los Angelesu – 42

Atletika (2) – Hrvoje Fižuleto, Novica Čanović

Biciklizam (1) – Bruno Bulić

Boks (1) – Damir Škaro

Hrvanje (1) – Vlado Lisjak

Judo (1) – Vojo Vujević

Kajak/kanu (1) – Matija Ljubek

Košarka M (6) – Dražen Petrović, Aleksandar Petrović, Ivan Sunara, Branko Vukičević, Andro Knego, Mihovil Nakić

Košarka Ž (2) – Sanja Ožegović, Marija Uzelac

Nogomet (6) – Ivan Pudar, Nenad Gračan, Borislav Cvetković, Tomislav Ivković, Stjepan Deverić, Branko Miljuš

Plivanje (1) – Hrvoje Barić

Rukomet M (2) - Zdravko Zovko, Pavao Jurina

Rukomet Ž (3) - Jasna Ptujec, Mirjana Ognjenović, Biserka Višnjić

Streljaštvo (1) – Biserka Vrbek

Tenis (pokazni sport, 2) - Sabrina Goleš, Renata Šašak

Vaterpolo (9) - Deni Lušić, Božo Vuletić, Veselin Đuho, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Perica Bukić, Dragan Andrić, Goran Sukno, Tomislav Paškvalin

Veslanje (3) – Zlatko Celent, Mirko Ivančić, Dario Vidošević

Osvajači odličja:

ZLATO – Matija Ljubek (u paru s Mirkom Nišovićem, C2 500m)

ZLATO – Vlado Lisjak (hrvanje grčko rimskim stilom, -68kg)

ZLATO – Jasna Ptujec, Mirjana Ognjenović, Biserka Višnjić (ženska rukometna reprezentacija)

ZLATO – Zdravko Zovko, Pavao Jurina (muška rukometna reprezentacija)

ZLATO – Deni Lušić, Božo Vuletić, Veselin Đuho, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Perica Bukić, Dragan Andrić, Goran Sukno, Tomislav Paškvalin (vaterpolska reprezentacija)

SREBRO – Matija Ljubek (u paru s Mirkom Nišovićem, C2 1000m)

SREBRO – Sabrina Goleš (tenis, pojedinačno)

BRONCA – Ivan Pudar, Nenad Gračan, Borislav Cvetković, Tomislav Ivković, Stjepan Deverić, Branko Miljuš (nogometna reprezentacija)

BRONCA – Dražen Petrović, Aleksandar Petrović, Ivan Sunara, Branko Vukičević, Andro Knego, Mihovil Nakić (muška košarkaška reprezentacija)

XV. Zimske olimpijske igre održane su od 13. do 28. veljače 1988. godine u Calgaryju, u Kanadi.

Taj je grad već ranije bio kandidat i to za ZOI 1964. i ZOI 1968. ali je ulogu organizatora dobio tek iz trećeg pokušaja, u konkurenciji Faluna i Cortine d'Ampezzo.

Natjecalo se 1423 sportaša iz 57 zemalja u 10 sportova.

Najviše medalja osvojio je SSSR (11 zlata, 9 srebra, 9 bronci), ispred Istočne Njemačke (9, 10, 6).

Talijanski skijaš Alberto Tomba dominirao je alpskim disciplinama, osvojivši zlata u slalomu i veleslalomu

Finac Matti Nykänen bio je nedodirljiv u skijaškim skokovima, osvojivši sve tri zlatne medalje, na maloj i velikoj skakaonici te u momčadskoj konkurenciji.

U brzom klizanju se istaknula Yvonne van Gennip iz Nizozemske s osvojena tri zlata.

Christa Rothenburger iz Istočne Njemačke postala je prva sportašica uopće koja je uspjela osvojiti medalje i na zimskim i na ljetnim Olimpijskim igrama iste godine. Ona je u Calgaryju osvojila zlato na 1000 metara u brzom klizanju, da bi kasnije te godine osvojila srebro u biciklizmu na Igrama u Seulu.

U umjetničkom klizanju pobijedila je Katarina Witt iz DDR-a, obranivši tako naslov koji je osvojila četiri godine prije na Igrama u Sarajevu.

Reprezentacija bivše Jugoslavije osvojila je dva srebra i jednu broncu, što je bio najbolji rezultat do tada. Srebro su osvojili skijašica Mateja Svet i reprezentacija u skijaškim skokovima, a broncu Matjaž Debelak u skijaškim skokovima.

Hrvatski sportaši u Calgaryju – 1

Umjetničko klizanje (1) – Željka Čižmešija

XXIV. Olimpijske igre su održane su od 17. rujna do 2. listopada 1988. godine u Seulu, u Južnoj Koreji.

Međunarodni olimpijski odbor dao je prednost Seulu kao gradu domaćinu u konkurenciji japanskog grada Nagoye.

Kao i na prethodna tri izdanja Igara (u Montrealu 1976., u Moskvi 1980. te u Los Angelesu 1984.) i na ovim je Igrama zabilježen bojkot iz političkih razloga. Sjeverna Koreja je bojkotirala Igre zbog činjenice da Južna Koreja nije pristala podijeliti domaćinstvo s njima. Bojkot je slijedila Kuba, ali ne i ostale komunističke države.

Natjecao se 8391 sportaš iz 159 zemalja u 31 sportu.

U program Igara je vraćen tenis, a po prvi put u programu je bio i stolni tenis.

Najviše odličja osvojio je Sovjeski Savez (55 zlata, 31 srebro, 46 bronci), ispred Istočne Njemačke (37, 35, 30).

Kanadski sprinter Ben Johnson pobijedio je u dugo očekivanoj utrci na 100 metara i to s novim svjetskim rekordom - 9.79. Naknadno je međutim, u jednoj od najvećih dopinških afera u olimpijskoj povijesti, utvrđeno da je Johnson koristio nedozvoljena stimulativna sredstva te su mu medalja i rekord oduzeti, a pobjeda je pripala Amerikancu Carlu Lewisu. Američka sprinterica Florence Griffith Joyner osvojila je tri zlatne i jednu srebrnu medalju u sprinterskim disciplinama, oborivši pri tome i svjetski rekord u utrci na 200 metara.

Plivačica Kristin Otto iz Istočne Njemačke osvojila je šest zlatnih medalja. U plivanju su se još istaknuli Matt Biondi (SAD, 5 zlata) te Janet Evans (SAD, tri zlata). Senzacionalni pobjednik u utrci 100 metara delfin bio je Anthony Nesty iz Surinama, koji je time postao prvi plivač crne boje kože kojemu je to uspjelo.

Gimnastičar Vladimir Artjomov iz SSSR-a osvojio je četiri zlatne medalje, a Daniela Silivaş iz Rumunjske tri.

Christa Rothenburger iz Istočne Njemačke postala je prva sportašica uopće koja je osvojila medalje i na zimskim i na ljetnim Olimpijskim igrama iste godine. Ona je srebro osvojeno u biciklizmu priključila zlatu kojeg je osvojila u brzom klizanju ranije te godine na Zimskim olimpijskim igrama u Calgaryu. Kako se ljetne i zimske Olimpijske igre više ne održavaju u istoj godini, ovakav pothvat više nije moguće ponoviti.

Američki skakač u vodu Greg Louganis obranio je naslove u obje discipline skokova u vodu (toranj, daska) osvojene četiri godine ranije na Igrama u Los Angelesu. 

Hrvatski sportaši u Seulu - 48

Atletika (3) - Branko Zorko, Slobodanka Čolović, Biljana Petrović

Boks (3) - Damir Škaro, Željko Mavrović, Darko Dukić 

Hrvanje (1) - Bernard Ban

Kajak/kanu (2) - Matija Ljubek, Ivan Šabjan

Košarka M (7) - Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Zoran Čutura, Toni Kukoč, Dražen Petrović, Dino Rađa, Stojko Vranković

Košarka Ž (3) - Kornelija Kvesić, Žana Lelas, Danira Nakić-Bilić

Nogomet (2) - Davor Šuker, Ivica Barbarić

Plivanje (1) - Anamarija Petričević

Rukomet M (6) - Mirko Bašić, Irfan Smajlagić, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Boris Jarak

Rukomet Ž (2) - Nataša Kolega, Slavica Rinčić

Stolni tenis (1) - Zoran Primorac, Jasna Fazlić 

Streljaštvo (1) - Mladenka Malenica

Taekwondo (3) - Ivica Klaić, Robert Tomašević, Dražen Perković

Tenis (2) - Goran Ivanišević, Sabrina Goleš

Vaterpolo (8) - Mislav Bezmalinović, Perica Bukić, Veselin Đuho, Deni Lušić, Tomislav Paškvalin, Renco Posinković, Dubravko Šimenc, Dragan Andrić

Veslanje (3) - Zlatko Celent, Sead Marušić, Dario Varga 

Osvajači odličja:

ZLATO - Mislav Bezmalinović, Perica Bukić, Veselin Đuho, Deni Lušić, Tomislav Paškvalin, Renco Posinković, Dubravko Šimenc, Dragan Andrić (vaterpolska reprezentacija)

SREBRO - Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Zoran Čutura, Toni Kukoč, Dražen Petrović, Dino Rađa, Stojko Vrankovi (muška košarkaška reprezentacija)

SREBRO - Zoran Primorac (stolni tenis, igra parova, s Ilieom Lupulescuom)

SREBRO - Kornelija Kvesić, Žana Lelas, Danira Nakić-Bilić (ženska košarkaška reprezentacija)

BRONCA - Mirko Bašić, Irfan Smajlagić, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Boris Jarak (muška rukometna reprezentacija)

BRONCA - Damir Škaro (boks, -81 kg) 

BRONCA - Jasna Fazlić (stolni tenis, igra parova)

XVI. Zimske olimpijske igre održane su od 8. do 23. veljače 1992. godine u Albertvilleu, u Francuskoj.

Ostali gradovi kandidati za domaćina Igara bili su Anchorage, Berchtesgaden, Cortina d'Ampezzo, Lillehammer, Falun i Sofija.

Bile su to posljednje Zimske olimpijske igre koje su održane u istoj godini kao i ljetne. Od tada se ZOI održavaju u razmaku od dvije godine s ljetnim igrama, svake parne neprijestupne godine.

Natjecao se 1801 sportaš iz 64 zemlje u 12 sportova.

Zanimljiv je bio nastup tzv. Ujedinjenog tima, u čijem su sastavu bili natjecatelji iz bivših republika tada već raspadnutog SSSR-a: Rusije, Ukrajine, Kazahstana, Bjelorusije, Uzbekistana i Armenije.

ZOI u Albertvilleu bile su prve Igre u povijesti na kojima su samostalno nastupile sportašice i sportaši iz Hrvatske, njih četvero.

Najviše odličja osvojila je Njemačka (10 zlata, 10 srebra, 6 bronci), ispred Ujedinjenog tima (9, 6, 8).

Trkači na skijama iz Norveške pobijedili su u svim utrkama u muškim disciplinama. Bjørn Dæhlie i Vegard Ulvang osvojili su svaki po tri zlata.

Finski skakač na skijama Toni Nieminen je sa 16 godina postao najmlađi osvajač zlatne medalje na ZOI.

Nijemac Mark Kirchner je postao prvi biatlonac koji je osvojio medalju u sve tri discipline tog sporta.

Austrijanka Petra Kronberger pobijedila je u alpskoj kombinaciji i slalomu. Annelise Coberger iz Novog Zelanda postala je prva osvajačica zimskog olimpijskog odličja iz južne Zemljine hemisfere. Bilo je to srebro u slalomu.

Hrvatski sporaši u Albertvilleu - 4

Umjetničko klizanje (2) – Željka Čižmešija, Tomislav Čižmešija

Alpsko skijanje – Vedran Pavlek

Skijaško trčanje – Siniša Vukonić

Hrvatsku zastavu na otvaranju Igara nosio je Tomislav Čižmešija, a na zatvaranju Siniša Vukonić.

XXV. Olimpijske igre održane su od 25. srpnja do 9.kolovoza 1992. godine u Barceloni, u Španjolskoj.

Kandidati za domaćina bili su još i Amsterdam, Beograd, Birmingham, Brisbane i Pariz, ali se Međunarodni olimpijski odbor odlučio za Barcelonu, rodni grad tadašnjeg predsjednika MOO-a, Juana Antonia Samarancha.

Natjecalo se 9356 sportaša iz 169 zemalja u 34 sporta.

Nakon Igara u Münchenu 1972. ovo su bile prve Igre na kojima su sudjelovale sve članice olimpijskog pokreta, nakon niza Igara na kojima su bilježeni bojkoti pojedinih država. Nakon 28-godišnje suspenzije ponovno je dozvoljen nastup Južnoafričkoj Republici, a Njemačka je ponovno nastupala ujedinjena.

Raspadom SSSR-a pribaltičke zemlje (Estonija, Latvija i Litva) nastupale su odvojeno, dok su ostale sastavnice bivše države nastupile kao Zajednica neovisnih država. Prvi put su samostalno nastupile i bivše republike iz Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija), dok su natjecatelji krnje Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) zbog sankcija dobili pravo nastupa samo kao Neovisni olimpijski tim.

Igre su otvorene spektakularnom ceremonijom, na kojoj je olimpijski plamen upaljen strijelom koju je odapeo Antonio Rebollo. 

U program Igara uvršteni su badminton, bejzbol (nakon što je šest puta bio demonstracijski sport) i judo za žene, a ponovno je u program vraćen kajak i kanu na divljim vodama (disciplina slalom).

Najviše medalja osvojila je Zajednica neovisnih država (45 zlata, 38 srebra, 29 bronci), ispred SAD-a (37, 34, 37).

U košarci je dozvoljen nastup NBA igračima, pa su SAD dovele na Igre najjaču reprezentaciju u povijesti košarke. Momčad predvođena Michaelom Jordanom, Magicom Johnsonom i Larryjem Birdom dobila je naziv Dream Team i lako je došla do zlatne medalje, pobijedivši u finalu reprezentaciju Hrvatske koja je debitirala na Igrama u Barceloni.

Fermín Cacho pobijedio je u utrci na 1.500 metara donijevši Španjolskoj prvu trkačku olimpijsku medalju u povijesti. Amerikanka Evelyn Ashford osvojila je četvrto zlato u štafeti 4x100 metara. Amerikanka Gail Devers pobijedila je na 100 metara, u jednoj od najizjednačenijih utrka u povijesti. No, u "njezinoj" utrci na 100 metara prepone Devers je u finalu zapela za zadnju prepunu i pala, pa je zlato osvojila Grkinja Voula Patoulidou, što je bila jedna od najvećih senzacija Igara u Barceloni. Američki atletičar Kevin Young pobijedio je na 400 metara prepone sa svjetskim rekordom - 46.78 - postavši prvi trkač u povijesti koji je tu dionicu istrčao ispod 47 sekundi.

Bjeloruski gimnastičar Vitalij Ščerbo iz Zajednice neovisnih država osvojio je šest zlatnih medalja, pet pojedinačnih te šestu u momčadskom natjecanju.

U  skokovima u vodu jedno zlato osvojila je Fu Mingxia iz Kine, iako je u trenutku natjecanja imala manje od 14 godina.

Ruski plivači dominirali su slobodnim stilom, Aleksandar Popov i Jevgenij Sadovji osvojili su po dva pojedinačna zlata, a Sadovji i treće u štafeti. Kod žena je Krisztina Egerszegi iz Mađarske osvojila tri pojedinačna zlata.

Hrvatski sportaši u Barceloni – 39

Atletika (2) - Branko Zorko, Ivan Mustapić

Boks (1) - Željko Mavrović

Hrvanje (1) - Stipe Damjanović

Jedrenje (3) - Karlo Kuret, Bojan Grego, Sebastijan Miknić

Kajak/kanu (4) - Danko Herceg, Stjepan Perestegi, Zvonimir Krznarić, Vlado Poslek

Konjički sport (1) - Hermann Weiland

Košarka (12) - Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni Kukoč, Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dražen Petrović, Dino Rađa, Žan Tabak, Stojko Vranković

Stolni tenis (2) - Dragutin Šurbek, Zoran Primorac

Streljaštvo (4) - Željko Vađić, Jasminka Francki, Suzana Skoko, Mirela Skoko

Tenis (2) - Goran Ivanišević, Goran Prpić

Veslanje (7) - Sead Marušić, Marko Banović, Ninoslav Saraga, Aleksandar Fabijanić, Goran Puljko (4+), Zlatko Buzina, Marko Perinović (2-)

Taekwondo (pokazni sport, 2) - Dragan Jurilj, Miet Filipović

Osvajači odličja:

SREBRO – Košarkaška reprezentacija

BRONCA – Goran Ivanišević (tenis, pojedinačno)

BRONCA – Goran Ivanišević i Goran Prpić (tenis, igra parova)

Hrvatsku zastavu na otvanju Igara nosio je Goran Ivanišević, a na zatvaranju Dražen Petrović.

XVII. Zimske olimpijske igre održane su od 12. do 27. veljače 1994. godine u Lillehammeru, u Norveškoj.

Ostali gradovi kandidati su bili Anchorage, Östersund/Åre i Sofija.

Natjecalo se 1737 sportaša iz 67 zemalja u 12 sportova.

Igre su bile održane svega dvije godine nakon prijašnjih Zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu zbog promjene ritma održavanja ZOI. Od tada se, naime, sve ZOI održavaju u parnim neprijestupnim godinama dok su OI i dalje ostale u prijestupnim godinama.

Najviše medalja osvojili su Rusija (11 zlata, 8 srebra, 4 bronce), Norveška (10, 11, 5) i Njemačka (9, 7, 8).

Norvežanin Johann Olav Koss koji je osvojio tri zlata u brzom klizanju oborivši pritom i tri svjetska rekorda.

Švicarka Vreni Schneider osvojila je komplet medalja (zlato, srebro, bronca) u alpskom skijanju. Nijemac Markus Wasmeier pobijedio je u veleslalomu i super G-u, dok su Norvežani uzeli sva tri odličja u kombinaciji (Lasse Kjus, Kjetil André Aamodt i Harald Christian Strand Nilsen).

Talijanka Manuela Di Centa osvojila je po jednu medalju u svih pet disciplina skijaškog trčanja. Norvežanin Bjørn Dæhlie pobijedio je u utrci na 10 km klasičnim načinom i u dohvatnoj utrci na 15 km, dok je srebro osvojio na 30 km slobodnim načinom i u štafeti 4x10 km.

Kanađanka Myriam Bédard osvojila je zlato u obje pojedinačne biatlonske utrke.

Švicarci Gustav Weder i Donat Acklin postali su prvi koji su obranili naslov olimpijskog prvaka u bobu dvosjedu.

Ruski klizači Jekaterina Gordjejeva i Sergej Grinkov osvojili su zlato u plesnim parovima nakon šest godina i Igara u Calgaryu. Jayne Torvill i Christopher Dean, britanski klizački par koji je u povijest ušao veličanstvenim nastupom i pobjedom na Igrama u Sarajevu, ovdje se ponovno natjecao nakon 10 godina pauze, nakon što je na Igrama omogućen nastup profesionalcima. Ovaj put su osvojili broncu.

Hrvatski sportaši u Lillehammeru – 3

Skijaško trčanje (2) – Siniša Vukonić, Antonio Rački

Alpsko skijanje (1) – Vedran Pavlek

Hrvatsku je zastavu na otvaranju i zatvaranju Igara nosio Vedran Pavlek.

XXVI. Olimpijske igre održane su od 19. srpnja do 4. kolovoza 1996. godine u Atlanti, u SAD-u.

Ostali gradovi kandidati bili su Atena, Beograd, Manchester, Melbourne i Toronto. Usprkos očekivanju da će Igre 1996. godine, na stotu obljetnicu prvih Olimpijskih igara modernog doba, biti dodijeljene Grčkoj odnosno Ateni, to se nije dogodilo. MOO je u pojašenjenju objavio da su stanje i broj sportskih borilišta u Ateni u trenutku dodjele domaćinstva bili nedovoljni da bi se uspješno organizirale Igre 1996. godine. Atena je kasnije dobila organizaciju Olimpijskih igara 2004. godine.

Organizacija Igara nije protekla bez problema, iako su Igre ukupno ostvarile profit. Po prvi puta je primijenjen princip po kojem su se kompletne Igre financirale bez ikakve pomoći javnih fondova (države ili grada) već su se svi troškovi pokrili od prodaje ulaznica, reklama i iz privatnih fondova. Posljedica je bila da je organizatoru često bila zamjerana pretjerana komercijalizacija događanja, što nije baš u skladu s duhom olimpizma.

Igre su imale i tragičnu stranu, u eksploziji postavljene bombe u olimpijskom parku 27. srpnja poginuo je jedan gledatelj, a još stotinjak ih je ozlijeđeno. Natjecatelji i novinari pamte Igre i po velikim prometnim gužvama, koje su jako otežale kretanje između različitih borilišta kroz grad, i izazvale dosta nezadovoljstva sudionika Igara.

Ipak, sama natjecanja su bila jako dobro praćena i kvalitetna, te su u sportskom smislu Igre uspjele. Na ceremoniji otvaranja Igara baklju je upalio Muhammad Ali, a ceremoniji je bio prisutan i slovenski gimnastičar Leon Štukelj kao tada jedan od najstarijih živućih olimpijaca.

Natjecalo se 10.3018 sportaša iz 197 zemalja u 37 sportova.

U program su uključeni softbol te odbojka na pijesku i brdski biciklizam.

Najviše medalja osvojile su SAD (44 zlata, 32 srebra, 25 bronci), ispred Rusije (26, 21, 16) i Njemačke (20, 18, 27).

Turčin Naim Suleymanoglu postao je prvi dizač utega s tri osvojena zlata zredom na OI.

Američki atletičar Michael Johnson osvojio je zlata u utrkama na 200 i 400 metara, oborivši svjetski rekord na 200 metara. Donovan Bailey iz Kanade je postavio svjetski rekord na i uzeo zlato u utci na 100 metara. Francuskinja Marie-José Perec je, kao i Johnson, osvojila zlato na 200 i 400 metara. Amerikanac Carl Lewis završio je veličanstvenu olimpijsku karijeru osvajanjem četvrte uzastopne zlatne medalje u skoku u dalj, čime ponavlja podvig svog sunarodnjaka bacača diska, Ala Oertera.

Zbog činjenice da su po prvi puta na Igrama nastupali i profesionalci u biciklizmu, priliku za osvajanje zlato iskoristio je Španjolac Miguel Indurain, jedan od najuspješnijih profesionalnih biciklista u povijesti.

Michelle Smith iz Irske osvojila je tri zlata i broncu u plivanju. Na njezine medalje je, međutim, pala sjena dvije godine kasnije kada je bila kažnjena zbog dopinga, iako su joj medalje s OI u Atlanti službeno ostale priznate. Amerikanka Amy van Dyken osvojila je četiri zlatne medalje.

Andre Agassi iz SAD-a osvojio je zlatnu medalju u tenisu, postavši prvi tenisač koji je u karijeri osvojio sva četiri Grand Slam turnira i zlato na Olimpijskim igrama.

Amerikanac Kurt Angle osvojio je zlato u hrvanju, iako je tijekom borbe zadobio frakturu vrata.

Kineskinja Deng Yaping osvojila je u stolnom tenisu zlato i pojedinačno i u igri parova. Time je ponovila uspjeh s Igara u Barceloni.

Tradicionalna sportska velesila Velika Britanija osvojila je samo jednu zlatnu medalju. Čast britanskog sporta spasio je veslački dvojac bez kormilara Pinsent - Redgrave.

Hrvatski sportaši u Atlanti – 84

Atletika (4) - Branko Zorko, Ivan Mustapić, Dragan Mustapić, Siniša Ergotić

Boks (1) - Stipe Drviš

Gimnastika (1) - Aleksej Demjanov

Hrvanje (1) - Stipe Damjanović

Jedrenje (3) - Karlo Kuret, Ivan Kuret, Marko Mišura

Kajak/kanu (4) - Andrej Glücks, Danko Herceg, Ivan Šabjan, Dražen Funtak

Košarka (12) - Stojko Vranković, Veljko Mršić, Dino Rađa, Damir Mulaomerović, Toni Kukoč, Slaven Rimac, Arijan Komazec, Josip Vranković, Velimir Perasović, Davor Marcelić, Vladan Alanović, Žan Tabak

Plivanje (11) - Gabrijela Ujčić, Tinka Dančević, Marko Strahija, Tomislav Karlo, Dominik Galić, Miloš Milošević, Alen Lončar, Marijan Kanjer, Miroslav Vučetić, Krešimir Čač, Gordan Kožulj

Rukomet (15) - Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Božidar Jović, Nenad Kljaić, Venio Losert, Valter Matošević, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić, Bruno Gudelj, Zoran Mikulić, Vladimir Jelčić, Valner Franković, Vladimir Šujster

Stolni tenis (4) - Tamara Boroš, Zoran Primorac, Eldijana Aganović, Damir Atiković

Streljaštvo (4) - Mladenka Malenica, Suzana Skoko-Kovačević, Mirela Skoko, Roman Špirelja

Tenis (4) - Iva Majoli, Goran Ivanišević, Maja Murić, Saša Hiršzon

Vaterpolo (13) - Maro Balić, Perica Bukić, Damir Glavan, Igor Hinić, Vjekoslav Kobešćak, Joško Kreković, Ognjen Kržić, Dubravko Šimenc, Siniša Školneković, Ratko Štritof, Renato Vrbičić, Zdeslav Vrdoljak, Tino Vegar

Veslanje (8) - Marko Banović, Ninoslav Saraga, Siniša Skelin, Sead Marušić, Igor Boraska, Tihomir Franković , Hrvoje Telišman, Danijel Bajlo

Osvajači odličja:

ZLATO – Rukometna reprezentacija

SREBRO – Vaterpolska reprezentacija

Hrvatsku zastavu na otvaranju igara nosio je Perica Bukić, a na zatvaranju Goran Perkovac.

XVIII. Zimske olimpijske igre održane su od 7. do 22. veljače 1998. godine u Naganu, u Japanu.

Međunarodni olimpijski odbor je za domaćina izabrao Nagano u konkurenciji Aoste, Jace, Östersunda i Salt Lake Cityja.

Natjecalo se 2176 sportaša iz 72 zemlje u 14 sportova.

U program Igara uvedeni su hokej na ledu za žene, curling i snowboard.

Po prvi put su u natjecanju hokejaša na ledu sudjelovali profesionalci iz NHL-a, profesionalne sjevernoameričke lige, što je bitno podiglo kvalitetu i zanimanje za olimpijski hokejaški turnir. Da bi to bilo moguće MOO je s NHL-om dogovorio trotjednu pauzu u njihovom natjecanju. 

Najviše odličja osvojila je Njemačka (12 zlata, 9 srebra, 8 bronci), ispred Norveške (10, 10, 5).

Norveški trkač na skijama Bjørn Dæhlie osvojio je tri zlatne medalje. Time je uz ranije osvojene medalje postao prvi trkač kojemu je uspjelo osvojiti čak osam zlatnih te ukupno 12 olimpijskih medalja.

Američka klizačice Tara Lipinski, tada stara 15 godina, postala je najmlađi osvajač zlatne medalje na ZOI u nekoj pojedinačnoj disciplini.

Austrijski skijaš Hermann Maier je nakon teškog pada u spustu uspio osvojiti zlatne medalje u superveleslalomu i veleslalomu.

U hokeju na ledu očekivala se dominacija profesionalaca iz Kanade i SAD-a, no sve je iznenadila Češka koja je u finalu pobijedila Rusiju, dok su treći bili Finci. Favorizirani Kanađani su bili tek četvrti, a momčad SAD-a je doživjela debakl ostvarivši samo jednu pobjedu na turniru.

Hrvatski sportaši u Naganu – 6

Alpsko skijanje (4) – Janica Kostelić, Vedran Pavlek, Renato Gašpar, Thomas Lodler

Skijaško trčanje (1) – Antonio Rački

Umjetničko klizanje (1)  – Ivana Jakupčević

Hrvatsku zastavu na otvaranju igara nosila je Janica Kostelić, a na zatvaranju Vedran Pavlek.

XXVII. Olimpijske igre održane su od 15. rujna do 1. listopada 2000. godine u Sydneyu, u Australiji.

Međunarodni olimpijski odbor je 1993. godine birao domaćina između Pekinga, Berlina, Istanbula i Manchestera.

Na spektakularnom otvaranju olimpijski plamen je na stadionu upalila Cathy Freeman, koja je kasnije na istim Igrama osvojila zlato u utrci na 400 metara. Time je postala prva osoba koja je na istim Igrama palila baklju i osvojila medalju. Kao pripadnik izvorne domorodačke manjine Aboridžina, Freeman je svojim postignućem postala australska heroina za sva vremena.

Natjecao se 10.651 sportaš iz 199 zemalja u 40 sportova.

Na Igrama je sudjelovao rekordan broj nacija, a jedina članica MOO-a koja nije sudjelovala bio je Afganistan, čiji nastup je zabranio tadašnji afganistanski talibanski režim iz vjerskih razloga.

U program Igara uključen je triatlon.

Najviše medalja osvojile su SAD (37 zlata, 24 srebra, 32 bronce), ispred Rusije (32, 28, 29).

Australski plivač Ian Thorpe, tada star svega 17 godina, osvojio je tri zlatne i dvije srebrne medalje. Posebno su upečatljivi bili svjetski rekord na 400 metara slobodno te njegov nastup u štafeti 4x100 metara slobodno, kada je u zadnjoj dionici nadoknadio veliki zaostatak za do tada vodećom štafetom SAD-a i pri tome pomogao štafeti da osim osvajanja zlata obori i svjetski rekord. Inge de Bruijn iz Nizozemske osvojila je tri zlata (50 i 100 slobodno te 100 metara leptir), a njezin sunarodnjak Pieter van den Hoogenband dva (100 i 200 slobodno). Pritom je kao prvi plivač u povijesti isplivao 100 slobodno brže od 48 sekundi (47.84 u polufinalu).

Američka atletičarka Marion Jones osvojila je tri zlatne i dvije brončane medalje, no one su joj naknadno oduzete nakon što je 2007. godine priznala da je u to vrijeme uzimala nedozvoljena stimulativna sredstva. Na 200 metara je senzacionalno zlato osvojio Grk Konstantinos Kenteris. Ta medalja je, međutim, postala vrlo sporna nakon što je Kenteris uči Igara u Ateni 2004. lažiranom prometnom nesrećom izbjegao dopinšku kontrolu i bio diskvalificiran.

Steve Redgrave, veslač iz Velike Britanije, je zlatnom medaljom u četvercu bez kormilara osvojio svoju petu zlatnu medalju na petim Igrama zaredom.

Najveću senzaciju Igara napravio je američki hrvač Rulon Gardner pobijedivši slavnog Rusa Aleksandra Kareljina u borbi za zlatnu medalju u super-teškoj kategoriji grčko-rimskog stila. Kareljin je osvojio zlatne medalje u Seulu, Barceloni i Atlanti i bio neporažen na velikim natjecanjima punih 13 gonina.

Kamerun je osvojio povijesnu zlatnu medalju u nogometu, pobijedivši u finalu Španjolsku nakon izvođenja jedanaesteraca.

Hrvatski sportaši u Sydneyju - 91

Atletika (16) - Frano Bakarić, Tihomir Buinjac, Ivana Brkljačić, Stevimir Ercegovac, Siniša Ergotić, Nino Habun, Andraš Haklić, Darko Juričić, Slaven Krajačić, Dragan Mustapić, Ivica Nekić, Kristina Perica, Elvis Peršić, Blanka Vlašić, Dejan Vojnović, Branko Zorko

Dizanje utega (1) - Nikolaj Pešalov

Jedrenje (4) - Mate Arapov, Toni i Ivan Bulaja, Karlo Kuret

Kajak/kanu (4) - Danko Herceg, Andrej Glücks, Nikica Ljubek, Dražen Funtak

Odbojka (12) - Marija Anzulović, Jelena Čebukina, Patricija Daničić, Biljana Gligorović, Vesna Jelić, Barbara Jelić, Gordana Jurcan, Ana Kaštelan, Nataša Leto, Marijana Ribičić, Beti Rimac, Ingrid Siscovich

Plivanje (15) - Vanja Rogulj, Marijan Kanjer, Ivan Mladina, Duje Draganja, Alen Lončar, Gordan Kožulj, Marko Strahija, Sandro Tomas, Smiljana Marinović, Petra Banović, Miloš Milošević, Marijana Šurković, Lovrenco Franičević, Tinka Dančević, Krešimir Čač

Stolni tenis(4) - Eldijana Aganović, Tamara Boroš, Andrea Bakula, Zoran Primorac

Streljaštvo (2) - Mladenka Malenica, Roman Špirelja

Taekwondo (1) - Nataša Vezmar

Tenis (5) - Iva Majoli, Silvija Talaja, Goran Ivanišević, Ivan Ljubičić, Mario Ančić

Vaterpolo (13) - Samir Barač, Alen Bošković, Elvis Fatović, Igor Hinić, Ivo Ivaniš, Vjekoslav Kobešćak, Ognjen Kržić, Višeslav Sarić, Mile Smodlaka, Dubravko Šimenc, Siniša Školneković, Ratko Štritof, Frano Vićan

Veslanje (13) - Ivan Jukić, Tihomir Jarnjević, Ninoslav Saraga, Oliver Martinov, Igor Boraska, Tihomir Franković, Krešimir Čuljak, Igor Francetić, Branimir Vujević, Tomislav Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin i Silvijo Petriško

Osvajači odličja:

ZLATO – Nikolaj Pešalov (dizanje utega, do 62 kg)

BRONCA – Veslački osmerac (Igor Boraska, Tihomir Franković, Krešimir Čuljak, Igor Francetić, Branimir Vujević, Tomislav Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin i kormilar Silvijo Petriško)

Hrvatsku zastavu na otvaranju igara nosio je Zoran Primorac, a na zatvaranju Igor Boraska.

XIX. Zimske olimpijske igre održane su od 8. do 24. veljače 2002. godine u Salt Lake Cityju, u SAD-u.

Ostali gradovi kandidati bili su Quebec City, Sion i Östersund.

U sjeni terorističkih napada 11. rujna 2001. godine, sigurnosne mjere su bile neobično stroge, što je umanjilo spontanost i opuštenost natjecatelja i gledatelja za vrijeme Igara.

Neposredno prije samih Igara određen broj članova Međunarodnog olimpijskog odbora bio je razriješen dužnosti i članstva u MOO-u. Razlog su bile dokazane sumnje da je prilikom izbora došlo do nečasnog lobiranja, pa i korupcije. Iako je izbor grada domaćina već ranije postao predmetom brojnih pritužbi zbog načina izbora, otvorenog lobiranja i podmićivanja članova MOO, ovo je bio prvi slučaj da su optužbe dokazane, a krivci izbačeni iz MOO-a.

Natjecalo se 2399 sportaša iz 78 zemalja u 15 sportova.

Tijekom prvog tjedna natjecanja u umjetničkom klizanju dogodio se sudački skandal. Naknadnom provjerom ocjena odlučeno je da se ocjene koje je dao sudac iz Francuske paru iz Kanade brišu kao potpuno nerazumne, te je naknadno dodijeljena zlatna medalja kanadskom paru Jamie Salé/David Pelletier. Paru iz Rusije, koji je imao najbolji rezultat u prvotnom ocjenjivanju, dozvoljeno da zadrži svoje zlatne medalje te su tako na kraju bila u toj disciplini dodijeljenja dva zlatna kompleta i jedan brončani.

Nekoliko natjecatelja u brzom klizanju (disciplina short track) te skijaškom trčanju su bili diskvalificirani zbor različitih razloga, među kojima je bio i doping. Kako su među njima bila i dva ruska trkača, delegacija Rusije je u jednom trenutku zaprijetila i povlačenjem s Igara, ali se to na kraju ipak nije dogodilo.

Najviše odličja osvojili su Norveška (13 zlata, 5 srebra, 7 bronci), Njemačka (12, 16, 8) i SAD (10, 13, 11).

Norveški biatlonac Ole Einar Bjørndalen pobijedio je u sve četiri discipline muškog programa: na 10, 12.5 i 20 km te u štafeti 4x7.5 km.

Simon Ammann iz Švicarske je pobijedio u obje discipline skijaških skokova.

Naša skijašica Janica Kostelić zadivila je svijet s tri zlatne i jednom srebrnom medaljom. Bile su to ujedno prve zimske olimpijske medalje za Hrvatsku u povijesti.

Australski klizač Steven Bradbury (short track) plasirao se u finale nakon što je u polufinalu došlo do sudara i pada preostalih natjecatelja u njegovoj skupini. U finalu je Bradbury već početkom utrke zaostao i nije bio u igri za medalju kad je ponovno došlo do sudara i pada svih ostalih natjecatelja, te je sretni i spretni Bradbury na taj način došao do zlata.

U hokeju na ledu Kanađani su pojačani profesionalcima iz NHL-a nakon 50 godina konačno došli do zlata, pobijedivši u finalu SAD s 5:2. Isti su uspjeh ostvarile i njihove hokejašice.

Hrvatski sportaši u Salt Lake Cityju - 14

Alpsko skijanje (4) - Janica Kostelić, Nika Fleiss, Ana Jelušić, Ivica Kostelić

Biatlon (1) - Žarko Galjanić

Bob (5) - Ivan Šola, Boris Lovrić, Đuliano Koludra, Niki Drpić, Igor Boraska

Skijaško trčanje (3) - Maja Kezele, Damir Jurčević, Denis Klobučar

Umjetničko klizanje (1) - Idora Hegel

Osvajači odličja:

ZLATO - Janica Kostelić (kombinacija)

ZLATO - Janica Kostelić (slalom)

ZLATO - Janica Kostelić (veleslalom)

SREBRO - Janica Kostelić (superveleslalom)

Hrvatsku zastavu na otvaranju Igara nosila je Janica Kostelić, a na zatvaranju Ivan Šola.
 

XXVIII. Olimpijske igre održane su od 13. do 29. kolovoza 2004. godine u Ateni, u Grčkoj.

Nakon što Atena iznenađujuće nije dobila organizaciju igara 1996. godine, na stogodišnjicu modernog olimpizma, sada je Međunarodni olimpijski odbor igre ipak dodijelio domovini olimpizma. Protukandidati bili su Rim, Cape Town, Stockholm i Buenos Aires, dok su ranije iz konkurencije ispali Istanbul, Lille, Rio de Janeiro, San Juan, Sevilla i Sankt Peterburg.

Natjecalo se 10.625 sportaša iz 201 zemlje u 40 sportova.

Bile su to prve igre u povijesti na kojima su nastupile sve države koje su u tom trenutku imale svoj službeni nacionalni olimpijski savez i bile članice MOO. Iako je Atena imala dosta problema prilikom pripreme Igara, sva su borilišta usprkos kašnjenjima u izgradnji ipak bila dovršena na vrijeme za natjecanja. Posebna je zanimljivost da su neka natjecanja bila održana na drevnom stadionu u Olimpiji, pa je tako zabilježeno da je prva pobjednica na drevnom borilištu u modernoj eri bila Kubanska bacačica kugle Yumileidi Cumba.

Defile zemalja sudionica na otvaranju Igara bio je organiziran prema redoslijedu grčkog alfabeta. Budući da je uobičajeno da defile otvaraju sportaši iz Grčke, a zatvaraju sportaši domaćina, ovaj put je odlučeno da defile započne ulaskom grčke zastave, a da grčki sportaši uđu na stadion posljednji. Također, stara tradicija da olimpijski plamen putuje iz Grčke prema zemlji domaćinu Igara ovaj put je modificirana tako da je baklja nakon ceremonije paljenja napravila obilazak po svijetu i onda se vratila na početak.

Najviše odličja osvojile su SAD (35 zlata, 40 srebra, 26 bronci), ispred Kine (32, 17, 14) i Rusije (28, 26, 36).

Njemačka kajakašica Birgit Fischer osvojila je zlato u diciplini K-4 na 500 metara te srebro u discplini K-2 na 500 metara. Time je postavila nekoliko nevjerojatnih rekorda: postala je prva žena koja je osvojila zlatnu medalju na šest različitih Olimpijskih igara, postavila je rekord u razmaku između osvajanja dvaju zlatnih medalja (24 godine), a postala je i prva sportašica koja je osvojila dvije ili više medalja na pet različitih Olimpijskih igara.

Američki plivač Michael Phelps nije uspio ponoviti doseg svjeg sunarodnjaka Marka Spitza iz 1972. i osvojiti sedam plivačkih zlata na jednim igrama. Osvojo je "samo" šest zlatnih i dvije brončane medlje i tako postao prvi sportaš s osam odličja na jednim Igrama.

Marokanski atletičar Hicham El Guerrouj osvojio je zlata na 1500 i 5000 metara, što je vrlo rijetka kombinacija koju je prije njega na OI ostvario samo još Paavo Nurmi na Igrama u Parizu 1924. Britanka Kelly Holmes pobijedila je na 800 i 1500 metara. Glavni grčki aduti za odličja, Konstantinos Kenteris i Ekaterini Thanou, diskvalificirani su već prije početka Igara zbog izbjegavanja dopinške kontrole, no zlato je domaćinima donijela Fani Halkia na 400 metara prepone.

U košarci je momčad SAD-a poražena prvi put otkako su 1992. omogućeni nastupi profesionalcima iz NBA lige. Iznenađujući pobjednik olimpijskog turnira bila je Argentina predvođena Emanuelom Ginobilijem, koja je u polufinalu pobijedila SAD, a u finalu Italiju.

Hrvatski sportaši u Ateni – 81

Atletika (12) - Ivana Brkljačić (kladivo), Siniša Ergotić (dalj), Edis Elkasević (kugla), Sanja Gavrilović (kladivo), Jurica Grabušić (110m/prep.), Blanka Vlašić (vis), Vera Begić (disk), Branko Zorko (1500m), Edi Ponoš (koplje), Andras Haklits (kladivo), Nedžad Mulabegović (kugla), Dragan Mustapić (disk)

Boks (2)- Vedran Đipalo, Marijo Šivolija-Jelica

Dizanje utega (1) - Nikolaj Pešalov

Jedrenje (4) - Mate Arapov, Tomislav Bašić, Petar Cupać, Karlo Kuret

Kajak (3) - Danko Herceg, Dinko Mulić, Emanuel Horvatiček

Preponsko jahanje (1) - Josef Puch

Plivanje (13) - Duje Draganja, Sanja Jovanović, Gordan Kožulj, Mario Delač, Nenad Buljan, Vanja Rogulj, Krešimir Čač, Saša Imprić, Ivan Mladina, Igor Čerenšek, Petra Banović, Anita Galić, Smiljana Marinović

Rukomet (15) - Ivano Balić, Davor Dominković, Mirza Džomba, Slavko Goluža, Nikša Kaleb, Blaženko Lacković, Venio Losert, Valter Matošević, Petar Metličić, Vlado Šola, Denis Špoljarić, Goran Šprem, Igor Vori, Drago Vuković, Vedran Zrnić

Stolni tenis (3) - Tamara Boroš, Zoran Primorac, Cornelia Vaida

Streljaštvo (1) - Mirela Skoko-Ćelić

Taekwondo (2) - Sandra Šarić, Nataša Vezmar

Tenis (5) - Jelena Kostanić, Karolina Šprem, Mario Ančić, Ivo Karlović, Ivan Ljubičić

Vaterpolo (13) - Samir Barać, Damir Burić, Elvis Fatović, Nikola Franković, Igor Hinić, Vjekoslav Kobešćak, Danijel Premuš, Mile Smodlaka, Dubravko Šimenc, Ratko Štritof, Frano Vićan, Goran Volarević, Tihomil Vranješ

Veslanje (7) - Igor Boraska, Marko Dragičević, Petar Milin, Nikša Skelin, Siniša Skelin, Damir Vučičić, Davorin Šindler

Osvajači odličja:

ZLATO – Rukometna reprezentacija

SREBRO – Duje Draganja (50m slobodno)

SREBRO – Siniša i Nikša Skelin (veslanje, dvojac 'bez')

BRONCA – Mario Ančić i Ivan Ljubičić (tenis, igra parova)

BRONCA – Nikolaj Pešalov (dizanje utega)

Hrvatsku zastavu na otvaranju Igara nosio je Dubravko Šimenc, a na zatvaranju Siniša Skelin.

XX. Zimske olimpijske igre održane su od 10. do 26. veljače 2006. u Torinu, u Italiji.

Ostali gradovi kandidati bili su Helsinki, Klagenfurt, Poprad-Tatry, Sion i Zakopane. Bilo je to drugi puta da je Italija bila domaćin Zimskih olimpijskih igara nakon Igara u Cortini d'Ampezo 1956.

Natjecalo se 2508 sportaša iz 80 zemalja u 15 sportova.

U program Igara uvršteni su masovni start u biatlonu, momčadski sprint u skijaškom trčanju, snowboard cross te momčadska dohvatna utrka u brzom klizanju. Umjesto 50 km (muški) i 30 km (žene) klasičnim stilom u skijaškom trčanju, te su se dionice u Torinu trčale slobodnim stilom.

Najviše odličja osvojila je Njemačka (11 zlata, 12 srebra, 6 bronci), ispred SAD-a (9, 9, 7) i Austrije (9, 7, 7).

Michael Greis, biatlonac iz Njemačke, dominirao je tim sportom s tri osvojene zlatne medalje.

Naša Janica Kostelić je osvajanjem zlatne medalje u kombinaciji postala najuspješnija alpska skijašica u povijesti po broju zlatnih olimpijskih medalja. Osvojila ih je četiri: jednu u Torinu te tri na ZOI 2002. Šveđanka Anja Pärson osvojila je u Torinu tri medalje (zlato u slalomu).

Estonka Kristina Šmigun osvojila je dva zlata u skijaškom trčanju. Talijan Giorgio Di Centa osvojio je nakon štafete 4x10 km i zlato u utrci na 50 km, a medalju mu je predala njegova sestra, članica MOO-a Manuela Di Centa. Njih dvoje zajedno u kolekciji imaju čak 10 olimpijskih odličja.

Južna Koreja dominirala je brzim klizanjem na kratkim stazama (short track): Jin Sun-Ju osvojila je tri zlatne medalje, kao i njezin kolega iz reprezentacije An Hjun So.

Hrvatski sportaši u Torinu – 24

Alpsko skijanje (12) – Janica Kostelić, Ivica Kostelić, Nika Fleiss, Ana Jelušić, Matea Ferk, Tin Široki, Danko Marinelli, Dalibor Šamšal, Natko Zrnčić Dim, Ivan Ratkić, Ivan Olivari, Yvonne Schnock

Skijaško trčanje (4) – Maja Kezele, Alen Abramović, Damir Jurčević, Denis Klobučar

Biatlon (1) – Petra Starčević

Bob (5) – Ivan Šola, Slaven Krajačić, Dejan Vojnović, Jurica Grabušić, Alek Osmanović

Umjetničko klizanje (1) – Idora Hegel

Skeleton (1) – Nikola Nimac

Osvajači odličja:

ZLATO – Janica Kostelić (alpsko skijanje, kombinacija)

SREBRO – Janica Kostelić (alpsko skijanje, superveleslalom)

SREBRO – Ivica Kostelić (alpsko skijanje, kombinacija)

Hrvatsku zastavu na otvaranju Igara nosila je Janica Kostelić, a na zatvaranju Ivan Šola.

XXIX. Olimpijske igre održane su od 8. kolovoza do 24. kolovoza 2008. u Pekingu, u Kini.

Peking je za domaćina olimpijskih igara izabran 13. srpnja 2001. tijekom 112. zasjedanja Međunarodnog olimpijskog odbora u Moskvi, pobijedivši Toronto, Pariz, Istanbul i Osaku. Već prije tog zasjedanja eliminirani su Bangkok, Kairo, Havana, Kuala Lumpur i Sevilla, koji su podnijeli kandidature, ali nisu uspjeli ući u uži izbor.

Ceremonije otvaranje i zatvaranja Olimpijskih igara, kao i mnoga natjecanja, održana su na Nacionalnom stadionu u Pekingu, također poznatom i kao "Ptičje gnijezdo".

Iako su domaćini najavljivali troškove Igara slične onima u Ateni (15 milijardi dolara), oni su na kraju iznosili rekordne 44 milijarde dolara.

Natjecalo se 10.942 sportaša iz 204 zemlje u 41 sportu.

Programu su dodane dvije utrke u biciklizmu (BMX), utrka atletičarki na 3000 metara sa zaprekama, plivanje na duge pruge te ekipno natjecanje u stolnom tenisu.

Postignuta su 43 svjetska te 132 olimpijska rekorda, a čak 86 država je osvajalo odličje.

Najviše odličja osvojili su Kina (51 zlato, 21 srebro, 28 bronci) i SAD (36, 38, 36).

Američki plivač Michael Phelps u drugom je pokušaju uspio nadmašiti rekord Marka Spitza. U Pekingu je osvojio čak osam zlatnih medalja: na 200 metara slobodno, 100 i 200 leptir, 200 i 400 mješovito te u sve tri štafete. Japanac Kosuke Kitajima obranio je zlatne medalje na 100 i 200 metara prsno. Njemica Britta Steffen pobijedila je na 50 i 100 metara slobodno, a Britanka Rebecca Adlington na 400 i 800 slobodno.

Jamajčanski sprinter Usain Bolt pobijedio je na 100 i 200 metara te u štafeti 4x100 metara, uz svjetske rekorde u sve tri discipline. Etiopljanjin Kenenisa Bekele pobijedio je na 5.000 i 10.000 metara. Isto je napravila i njegova sunarodnjakinja Tirunesh Dibaba. Amerikanac Angelo Taylor ponovno je nakon osam godina osvojio zlato na 400 metara prepone.

Kineski gimnastičari osvojili su sva zlata osim onog u preskoku, gdje je slavio Poljak Leszek Blanik.

U stolnom tenisu su Kineskinje i Kinezi osvojili svih osam odličja koja su mogli osvojiti.

Nakon što su u Ateni ispali več u polufinalu, američki košarkaši (Kobe Bryant, Dwight Howard, LeBron James, Jason Kidd...) su u Pekingu došli do zlata s osam uvjerljivih pobjeda. U odličnom finalnom dvoboju pobijedili su Španjolsku 118:107.

Hrvatski sportaši u Pekingu - 101

Atletika (10) - Vera Begić (disk), Ivana Brkljačić (kladivo), Vanja Perišić (800m), Blanka Vlašić (vis), Nikolina Horvat (400m/prepone), Jurica Grabušić (110m/prepone), Andras Haklits (kladivo), Nedžad Mulabegović (kugla), Martin Marić (disk), Sanja Gavrilović (kladivo)

Biciklizam (3) - Matija Kvasina, Vladimir Miholjević, Radoslav Rogina (cestovna utrka)

Boks (2) - Marijo Šivolija-Jelica, Marko Tomasović

Gimnastika (2) - Tina Erceg (višeboj), Filip Ude (višeboj, konj s hvataljkama)

Jedrenje (10) - Mateja Petronijević, Petar Cupać, Šime Fantela, Ivan Kljaković- Gašpić, Pavle Kostov, Igor Marenić, Luka Mratović, Marin Lovrović, Siniša Mikuličić, Luka Radelić

Kajak/kanu (2) - Stjepan Janić, Emir Mujčinović

Košarka (12) - Roko-Leni Ukić, Davor Kus, Marko Popović, Marin Rozić, Nikola Prkačin, Marko Tomas, Zoran Planinić, Sandro Nicević, Marko Banić, Krešimir Lončar, Stanko Barač, Damjan Rudež

Plivanje (15) - Sanja Jovanović, Monika Babok, Smiljana Marinović, Anja Trišić, Duje Draganja, Marko Strahija, Mario Todorović, Gordan Kožulj, Aleksej Puninski, Bruno Barbić, Ante Cvitković, Saša Imprić, Vanja Rogulj, Nikša Roki, Dominik Straga

Rukomet (15) - Mirko Alilović, Ivano Balić, Davor Dominiković, Domagoj Duvnjak, Mirza Džomba, Zlatko Horvat, Blaženko Lacković, Venio Losert, Petar Metličić, Renato Sulić, Goran Šprem, Tonči Valčić, Igor Vori, Ljubo Vukić, Drago Vuković

Stolni tenis (6) - Tamara Boroš, Sandra Paović, Andrea Bakula, Zoran Primorac, Rui Wu Tan, Andrej Gaćina

Streljaštvo (4) - Suzana Cimbal-Špirelja, Snježana Pejčić, Josip Glasnović, Petar Gorša

Taekwondo (2) - Sandra Šarić, Martina Zubčić

Tenis (1) - Marin Čilić

Vaterpolo (13) - Samir Barać, Miho Bošković, Damir Burić, Andro Bušlje, Teo Đogaš, Igor Hinić, Maro Joković, Aljoša Kunac, Pavo Marković, Josip Pavić, Mile Smodlaka, Frano Vićan, Zdeslav Vrdoljak

Veslanje (4) - Ante Kušurin, Mario Vekić, Nikša Skelin, Siniša Skelin

Osvajači odličja:

SREBRO - Filip Ude (gimnastika, konj s hvataljkama)

SREBRO - Blanka Vlašić (atletika, skok u vis)

BRONCA - Snježana Pejčić (streljaštvo, zračna puška 10m)

BRONCA - Martina Zubčić (taekwondo, do 57 kg)

BRONCA - Sandra Šarić (taekwondo, do 67 kg) 

Hrvatsku zastavu je na otvaranju Igara nosio Ivano Balić, a na zatvaranju Tamara Boroš.

XXI. Zimske olimpijske igre održane su od 12. do 28. veljače 2010. godine u Vancouveru, u Kanadi.

Skijaška natjecanja održavala su se u Whistleru.

Vancouver je domaćinstvo izborio na 115. sesiji Međunarodnog olimpijskog odbora u Pragu 2003. Ostali kandidati bili su austrijski Salzburg i korejski Pjongčang.

Operativni troškovi Zimskih olimpijskih igara 2010. bili su procijenjeni na 1,354 milijardi dolara (2004), dok je sredinom 2009. ova procjena podignuta na 1,76 milijardi. Cjelokupna svota za operativni proračun dobavljena je iz nevladinih izvora, tj. kroz sponzorstva i prodaje prava za prikazivanje TV-prijenosa. Novac poreznih obveznika bio je utrošen na izgradnju i obnovu raznih objekata u Vancouveru, Whistleru i Richmondu i to u visini od 580 miijuna dolara. Sigurnosni proračun iznosio je 200 milijuna dolara, također uzet iz državnog proračuna, dok je odgovorna organizacija za sigurnost bila Royal Canadian Mounted Police (RCMP). Ova prvotna svota za sigurnost kasnije se pokazala nedovoljnom, te se popela na milijardu dolara. Neposredno prije početka igara u veljači 2010. ukupni troškovi za pripremu Igara, uključujući i infrastrukturne projekte u regiji, procijenjene su na 6 milijardi dolara, dok su troškovi potrošeni izravno na igre 600 milijuna.

Natjecalo se 2.566 sportaša iz 82 zemlje u 15 sportova.

Početak Igara zasjenila je smrt gruzijskog sanjkaša Nodara Kumaritašvilija, koji je na treningu na ledenoj stazi u Whistleru, koja se smatra najbržom na svijetu, izgubio nadzor pri brzini preko 140 km/h, udario u zaštitnu ogradu, izletio sa staze i udario u metalni stup. Vrlo brzo je preminuo od zadobivenih ozljeda glave.

Najviše odličja osvojili su Kanada (14 zata, 7 srebra, 5 bronci), Njemačka (10, 13, 7) i SAD (9, 15, 13).

Olimpionica Igara bila je norveška trkačica na skijama Marit Bjørgen, koja je osvojila tri zlatne, jednu srebrnu i jednu brončanu medalju.

Švicarski skakač na skijama Simon Ammann pobijedio je i na velikoj i na maloj skakaonici te tako postao prvi skakač u povijesti s četiri pojedinačna olimpijska zlata. Isto je, naime, napravio i u Salt Lake Cityju 2002.

Njemačka biatlonka Magdalena Neuner oprostila se od Olimpijskih igara s dvije zlatne i jednom srebrnom medaljom.

U alpskom skijanju dva zlata (slalom i kombinacija) osvojila je Njemica Maria Riesch.

Kanadski hokejaši osvojili su zlato nakon dramatičnog finala i 3-2 pobjede protiv SAD-a u produžetku.

Hrvatski sportaši u Vancouveru – 19

Alpsko skijanje (10) – Ivica Kostelić, Ana Jelušić, Nika Fleiss, Natko Zrnčić Dim, Sofija Novoselić, Dalibor Šamšal, Ivan Ratkić, Tea Palić, Danko Marinelli, Matea Ferk

Skijaško trčanje (2) – Nina Bronzić, Andrej Burić

Biatlon (2) – Jakov Fak, Andrijana Stipančić Mrvelj

Bob (5) – Ivan Šola, Slaven Krajačić, Igor Marić, Mate Mezulić, Andras Haklits

Osvajači odličja:

SREBRO – Ivica Kostelić (alpsko skijanje, slalom)

SREBRO . Ivica Kostelić (alpsko skijanje, superkombinacija)

BRONCA – Jakov Fak (biatlon, 10 km)

Hrvatsku zastavu na otvaranju Igara nosio je Jakov Fak, a na zatvaranju Ivan Šola.

XXX. Olimpijske igre održane su od 27. srpnja do 12. kolovoza 2012. godine u Londonu, u Velikoj Britaniji.

London je tako postao prvi grad u kojem su se moderne Olimpijske igre održale tri puta, nakon igara 1908. i 1948.

London je za domaćina izabran 6. srpnja 2005. za vrijeme 117. sesije Međunarodnog olimpijskog odbora u Singapuru, pobijedivši Moskvu, New York, Madrid i Pariz nakon četiri kruga glasanja. Priprema za Igre 2012. zahtjevala je izgradnju brojnih novih održivih objekata. U centru pozornosti bio je veliki Olimpijski park izgrađen u bivšoj industrijskoj zoni u Stratfordu, u Istočnom Londonu, površine 200 hektara. Za Igre su se koristila i igrališta koja su izgrađena i prije kandidature. Planirani budžet Igara u Londonu bio je 3.94 milijarde dolara, no on je na kraju naraastao na 15.28 milijardi.

Natjecalo se 10.568 sportaša iz 204 zemlje u 39 sportova.

U odnosu na OI u Pekingu iz programa su ispali baseball i softball.

Najviše odličja osvojile su SAD (46 zlata, 28 srebra, 29 bronci), ispred Kine (38, 28, 22).

Jamajčanin Usain Bolt obranio je zlata na 100 i 200 metara te u štafeti 4x100 metara. Bolt je prvi atletičar u olimpijskoj povijesti kojem je to uspjelo. Britanac Mo Farah pobijedio je na 5.000 i 10.000 metara. Dominikanac Felix Sanchez nakon osam godina opet je osvojio zlato na 400 metara prepone. Poljak Tomasz Majewski obranio je zlato u bacanju kugle, kao prvi kuglaš kojem je to uspjelo nakon Parryia O'Briena 1956. godine. Amerikanka Allyson Felix osvojila je zlata na 200 metara te u štafetama 4x100 i 4x400 metara.

Američki plivač Michael Phelps osvojio je u Londonu četiri zlatne i dvije srebrne medalje te svoju kolekciju povećao na čak 22 olimpijske medalje (18 zlatnih), čime je postao daleko najuspješniji olimpijac svih vremena. Kinez Sun Yang osvojio je zlata na 400 i 1500 metara. Nizozemka Ranomi Kromowidjojo pobijedila je na 50 i 100 metara slobodno, a Kineskinja Ye Shiwen na 200 i 400 mješovito.

Kina je osvojila četiri zlata u gimnastici, a gimnastička zlata je u Londonu osvojilo čak devet zemalja. Finale na preči mnogi smatraju najjačim i najatraktivnijim gimnastičkim natjecanjem u povijesti. Sva tri osvajača medalja (Epke Zonderland, Fabian Hambüchen, Zou Kai) dobili su ocjene veće od 16.000.

Britanski biciklist Chris Hoy je s dva nova zlata, ukupno šest, nadmašio legendarnog veslača Stevea Redgravea, dok je Bradley Wiggins zlatom u utrci na kronometar došao do sedme olimpijske medalje (četiri zlata).

Ratko Rudić došao je u Londonu do četvrtog olimpijskog zlata s trećom reprezentacijom (SFRJ, Italija, Hrvatska). Kao igrač i trener 11 puta je sudjelovao na Olimpijskim igrama što je apsolutni rekord u povijesti hrvatskog sporta.

Hrvatski sportaši u Londonu - 107

Atletika (9) - Ana Šimić (skok u vis), Lisa Christina Stublić (maraton), Martin Marić (disk), Roland Robert Varga (disk) Sandra Perković (disk), Nedžad Mulabegović (kugla), Ivan Horvat (skok s motkom), Andras Haklits (kladivo), Nikolina Horvat (400m prepone)

Biciklizam (2) - Kristijan Đurasek , Radoslav Rogina (cestovna utrka)

Daljinsko plivanje (1) - Karla Šitić (maraton 10km)

Gimnastika (2) - Filip Ude (višeboj), Tina Erceg (višeboj )

Hrvanje (2) - Neven Žugaj (grčko-rimski način, kat. -74 kg), Nenad Žugaj (grčko-rimski način, kat. -84 kg)

Jedrenje (12) - Petar Cupać (49er/Skiff), Šime Fantela (470 (dvosjed), Ivan Kljaković Gašpić (Finn), Pavle Kostov (49er /Skiff/), Igor Marenić (470 (dvosjed), Tina Mihelić (Laser Radial), Luka Mratović (RSX), Tonći Stipanović (Laser), Dan Lovrović (Star), Marin Lovrović (Star), Enia Ninčević (470w), Romana Župan (470w)

Judo (2) - Tomislav Marijanović (-81kg), Marijana Mišković (-63kg)

Kajak (1) - Dinko Mulić (slalom)

Ženska košarkaška reprezentacija (12) - Sandra Mandir, Anđa Jelavić, Antonija Mišura, Lisa Ann Karčić, Emanuela Salopek, Marija Vrsaljko,Iva Ciglar, Ana Lelas,Iva Slišković, Mirna Mazić, Luca Ivanković, Jelena Ivezić

Mačevanje (1) - Bojan Jovanović (floret)

Plivanje (3) - Kim Daniela Pavlin (200m leđno, 200m mješovito), Sanja Jovanović (100 m leđno), Mario Todorović (50 m slobodno)

Muška rukometna reprezentacija (15) - Mirko Alilović, Venio Losert, Manuel Štrlek, Ivan Ninčević, Ivan Čupić, Zlatko Horvat, Igor Vori, Jakov Gojun, Drago Vuković, Blaženko Lacković, Domagoj Duvnjak, Ivano Balić, Marko Kopljar, Denis Buntić, Damir Bičanić

Ženska rukometna reprezentacija (14) - Jelena Grubišić, Nikica Pušić Koroljević, Ivana Jelčić, Miranda Tatari, Vesna Milanović Litre, Lidija Horvat, Ivana Lovrić, Andrea Penezić, Kristina Franić, Sonja Bašić, Andrea Šerić, Dijana Jovetić, Anita Gaće, Maja Zebić

Stolni tenis (4) - Cornelia Molnar, Yuan Tian, Zoran Primorac, Andrej Gaćina

Streljaštvo (5) - Snježana Pejčić (10m zračna puška, 50m puška trostav), Giovanni Cernogoraz (leteće mete – trap), Bojan Đurković (50m puška trostav), 50m puška ležeći, 10m zračna puška), Anton Glasnović (leteće mete - trap i parni trap), Petar Gorša (10m zračna puška)

Taekwondo (2) - Ana Zaninović (do 57kg, Lucija Zaninović (do 49kg)

Tenis (2) - Marin Čilić, Ivan Dodig

Vaterpolska reprezentacija (13) - Josip Pavić, Damir Burić, Miho Bošković, Nikša Dobud, Maro Joković, Petar Muslim, Ivan Buljubašić, Andro Bušlje, Sandro Sukno, Samir Barač,Igor Hinić, Paulo Obradović, Frano Vićan

Veslanje (5) - Damir Martin, Martin Sinković, Valent Sinković, David Šain (četverac na pariće), Mario Vekić (samac)

Osvajači odličja:

ZLATO - Sandra Perković (disk)

ZLATO - Giovanni Cernogoraz (leteće mete – trap)

ZLATO - vaterpolska reprezentacija

SREBRO - Četverac na pariće (Damir Martin, Martin Sinković, Valent Sinković, David Šain),

BRONCA - Lucija Zaninović (taekwondo, do 49kg)

BRONCA - muška rukometna reprezentacija

Hrvatsku zastavu na otvaranju Igara nosio je Venio Losert, a na zatvaranju Damir Martin.

XXII. Zimske olimpijske igre održane su od 7. do 23. veljače 2014. godine u Sočiju, u Rusiji.

Odluka o domaćinstvu donesena je na zasjedanju Međunarodnog olimpijskog odbora 4. srpnja 2007. u Gvatemali. Druga dva kandidata bili su austrijski Salzburg i južnokorejski Pjongčang.

Olimpijski park Soči izgrađen je na samoj crnomorskoj obali, u Imeretinskoj dolini. Skijaška natjecanja održana su u planinskom skijaškom centru Krasnaja Poljana iznad Sočija. Troškovi organizacije Igara popeli su se na rekordnih i za ZOI dotad nezamislivih 51 milijardu dolara. MOO je zbog toga u kasnijoj Agendi 2020 usmjerio buduće organizatore Igara prema smanjenju troškova i korištenju postojeće sportske infrastrukture.

Na olimpijskom stadionu Fišt, Igre je otvorio predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin, a olimpijski plamen upalili su klizačica Irina Rodnjina i hokejaš, vratar reprezentacije SSSR-a, Vladislav Tretjak.

Natjecalo se 2873 sportaša iz 88 zemalja u 15 sportova.

Na Igrama je nastupilo rekordnih 88 nacija, šest više nego u Vancouveru. Dominika, Malta, Paragvaj, Istočni Timor, Togo, Tonga i Zimbabve po prvi put su samostalno nastupili na Zimskim olimpijskim igrama. 

Najviše odličja osvojila je Rusija (13 zlata, 11 srebra, 9 bronci), ispred Norveške (11, 5, 10), Kanade (10, 10, 5) i SAD-a (9, 7, 12).

Rus Viktor An (brzo klizanje, short track) osvojio je tri zlatne i jednu brončanu medalju. Isto je napravio i četiri godine ranije u Torinu, ali za - Južnu Koreju.

Norveška trkačica na skijama Marit Bjoergen osvojila je tri zlatne medalje i s ukupno šest zlatnih, tri srebrne i jednom brončanom medaljom najuspješnija je zimska olimpijka svih vremena.

I bjeloruska biatlonka Darja Domračeva osvojila je tri zlatna odličja.

S dvije zlatne medalje, osvojene u sprintu i mješovitoj štafeti, Norvežanin Ole Einar Bjoerndalen postao je najuspješniji zimski olimpijac svih vremena. Ukupno ima osam zlatnih, četiri srebrne i jednu brončanu medalju.

Slovenska alpinka Tina Maze osvojila je zlato u spustu i veleslalomu. Njemica Maria Höfl-Riesch obranila je zlato u kombinaciji i osvojila srebro u super G-u te karijeru okončala s tri zlatne i jednom srebrnom olimpijskom medaljom.

Hrvatski sportaši u Sočiju - 11

Alpsko skijanje (8) -  Ivica Kostelić, Natko Zrnčić Dim, Dalibor Šamšal, Matej Vidović, Filip Zubčić, Sebastijan Brigović, Andrea Komšić, Sofija Novoselić

Skijaško trčanje (2) - Vedrana Malec i Edi Dadić

Snowboard (1) -  Morena Makar

Osvajači odličja:

SREBRO - Ivica Kostelić (alpsko skijanje, superkombinacija)

Hrvatsku zastavu na otvaranju Igara nosio je Ivica Kostelić, a na zatvaranju Vedrana Malec.

XXXI. Olimpijske igre održane su u od 5. do 21. kolovoza 2016. godine u Rio de Janeiru, u Brazilu.

Rio je, tako, postao prvi grad u Južnoj Americi koji je ugostio Olimpijske igre.

Za domaćina Igara 2016. Rio de Janeiro je izabran na 121. sjednici Međunarodnog olimpijskog odbora u Kopenhagenu, 2. studenoga 2009. u konkurenciji Chicaga, Madrida i Tokija.

Početak Igara bio je opterećen velikom gospodarskom krizom u Brazilu, političkim previranjima i smjenom predsjednice Dilme Rousseff, demonstracijama protiv organizacije OI, kašnjenjem u izgradnji objekata, strahom od kriminala, ali i rastućim problemom terorizma u svijetu. Usprkos brojnim organizacijskim i infrastrukturalnim problemima OI u Ri de Janeiru su ipak uspješno privedene kraju.

Natjecalo se 11.544 sportaša iz 205 zemalja u 41 sportu.

Na Igrama su debitirali Kosovo i Južni Sudan, prvi put su održana natjecanja u ragbiju 7, a nakon 112 godina vratio se golf

Najviše odličja osvojile su SAD (46 zlata, 37 srebra, 38 bronci), ispred Velike Britanije (27, 23, 17) i Kine (26, 18, 26).

Američki plivač Michael Phelps osvojio je u Riju još pet zlatnih i jednu srebrnu medalju te je olimpijsku karijeru okončao s 23 zlatna, 3 srebrne i 2 brončana odličja! Njegova sunarodnjakinja Katie Ledecky osvojila je četiri zlata i jedno srebro, potpuno dominirajući srednjeprugaškim i dugoprugaškim utrkama. Tri zlata i jedno srebro osvojila je Mađarica Katinka Hosszu. Nevjerojatan doseg je ostvario Anthony Ervin koji je pobijedio na 50 metara slobodno, čak 16 godina nakon što je zlato u istoj disciplini osvojio na OI u Sydneyju.

Gimnastičkim natjecanjima potpuno je dominirala Simone Biles s četiri zlata i jednom broncom, uključujući i ekipno te višebojsko zlato. Japanac Kohei Uchimura je u neizvjesno dvoboju s Ukrajincem Olegom Vernajevim obranio višebojsko zlato iz Londona.

Jamajčanski sprinter Usain Bolt na trećim je igrama uzastopce osvoji zlatne medalje na 100, 200 i u štafeti 4x100 metara, istaknuvši kandidaturu za najboljeg atletičara svih vremena. Britanski dugoprugaš Mo Farah i drugi put uzastopce slavio je na 5000 i 10.000 metara, ponovivši podvig Lassea Virena koji nje to napravio u Münchenu 1972. i Montrealu 1976. godine.

Biciklist Bradley Wiggins je zlatom u dohvatnoj vožnji postao najtrofejniji britanski olimpijac svih vremena, s pet zlatnih, jednom srebrnom i dvije brončane medalje.

Nogometaši Brazila, predvođeni Neymarom, osvojili su svoje prvo olimpijsko zlato.

Hrvatske sportašice i sportaši ostvarili su u Rio de Janeiru najveći uspjeh u povijesti olimpizma. Osvojili su čak 10 medalja, od kojih pet zlatnih. Sandra Perković obranila je zlato u bacanju diska, braća Valent i Martin Sinković su srebru iz četverca dodali zlato u dvojcu na pariće, a Josip Glasnović je na u trapu na tronu naslijedio Giovannija Cernogorza. Prvo zlato za hrvatsko jedrenje osvojili su Šime Fantela i Igor Marenić u klasi 470, a jednu od najvećih senzacija Igara priredila je Sara Kolak pobjedom u bacanju koplja.

Hrvatski sportaši u Rio de Janeiru - 88

Atletika (10) - Sandra Perković (disk), Blanka Vlašić (vis), Ana Šimić (vis), Andrea Ivančević ( 100m prepone), Ivan Horvat (motka), Matea Matošević (maraton), Marija Vrajić ( maraton), Stipe Žunić (kugla), Filip Mihaljević (kugla), Sara Kolak (koplje)

Biciklizam (2) - Kristijan Đurasek (cesta), Matija Kvasina (cesta)

Boks (2) - Filip Hrgović (+91 kg), Hrvoje Sep (do 81 kg)

Dizanje utega (1) - Amar Musić (85 kg)

Gimnastika (2) - Ana Đerek (višeboj), Filip Ude (konj s hvataljkama)

Hrvanje (1) - Božo Starčević (grčko-rimski stil, 75 kg)

Jedrenje (8) - Šime Fantela (470), Igor Marenić (470), Tina Mihelić (laser radial),Tonći Stipanović (laser), Pavle Kostov (49er), Petar Cupać (49er), Luka Mratović (RS:X), Ivan Kljaković Gašpić (Finn)

Judo (1) - Barbara Matić (do 70kg)

Košarka (12) - Marko Arapović, Luka Babić, Miro Bilan, Bojan Bogdanović, Mario Hezonja, Filip Krušlin, Darko Planinić, Krunoslav Simon, Rok Stipčević, Željko Šakić, Dario Šarić, Roko Leni Ukić

Plivanje (2) - Matea Samardžić (400 mješovito, 100 i 200 leđno), Mario Todorović (50 slobodno)

Rukomet (14) - Ivan Pešić, Ilija Brozović, Ivan Čupić, Domagoj Duvnjak, Jakov Gojun, Zlatko Horvat, Igor Karačić, Marko Kopljar, Krešimir Kozina, Ivan Slišković, Ivan Stevanović, Luka Stepančić, Manuel Štrlek

Skokovi u vodu (1) - Marcela Marić (3m daska)

Stolni tenis (1) - Andrej Gaćina

Streljaštvo (7) - Snježana Pejčić (zračna puška 10m, 50m trostav), Josip Glasnović (trap), Valentina Gustin (zračna puška 10m), Petar Gorša (zračna puška 10m), Giovanni Cernogoraz (trap), Tanja Perec (zračna puška 10m), Marija Marović (zračni pištolj 10m)

Taekwondo (3) - Ana Zaninović (do 53 kg), Lucija Zaninović (do 49 kg), Flip Grgić (do 68 kg)

Tenis (4) - Marin Čilić, Marin Draganja, Borna Ćorić, Ana Konjuh

Vaterpolo (13) - Marko Bijač, Luka Bukić, Damir Burić, Andro Bušlje, Maro Joković, Luka Lončar, Josip Pavić, Antonio Petković, Anđelo Šetka , Javier Garcia Gadea, Ivan Krapić, Marko Macan, Sandro Sukno

Veslanje (3) - Valent Sinković (M 2x), Martin Sinković (M 2x), Damir Martin (M 1x)

Osvajači odličja:

ZLATO – Josip Glasnović (streljaštvo - trap)

ZLATO – Sandra Perković (atletika - disk)

ZLATO – Sara Kolak (atletika - koplje)

ZLATO – Martin i Valent Sinković (veslanje - dvojac na pariće)

ZLATO – Šime Fantela i Igor Marenić (jedrenje - klasa 470)

SREBRO – Damir Martin (veslanje - samac)

SREBRO – Tonči Stipanović (jedrenje - laser)

SREBRO – vaterpolska reprezentacija

BRONCA – Blanka Vlašić (atletika - vis)

BRONCA – Filip Hrgović (boks - preko 91 kg)

Hrvatsku zastavu na otvaranju Igara nosio je Josip Pavić, a na zatvaranju braća Martin i Valent Sinković.

Abecedni popis svih hrvatskih olimpijaca od Olimpijskih igara u Parizu 1900. do Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016.:*

A

Alen Abramović (skijaško trčanje)

Nikola Adamović (boks)

Eldijana Aganović (stolni tenis)

Vladan Alanović (košarka)

Josip Alebić (atletika)

Nikša Alegretti (veslanje)

Mirko Alilović (rukomet)

Klement - Mile Alujević (veslanje)

Juraj Amšel (vaterpolo)

Mario Ančić (tenis)

Dragan Andrić (vaterpolo)

Damir Anić (gimnastika)

Andrija Anković (nogomet)

Duško Antunović (vaterpolo)

Marija Anzulović (odbojka)

Mate Arapov (jedrenje)

Franjo Arapović (košarka)

Marko Arapović (košarka)

Ivan Arčanin (plivanje)

Gojko Arneri (plivanje i vaterpolo)

Maida Arslanagić (rukomet)

Damir Atiković (stolni tenis)

B

Dragutin Babić (nogomet)

Luka Babić (košarka)

Nikola Babić (nogomet)

Monika Babok (plivanje)

Artur Bajan (veslanje)

Danijel Bajlo (veslanje)

Josip Bajlo (veslanje)

Romano Bajlo (veslanje)

Frano Bakarić (atletika)

Veljko Bakašun (vaterpolo)

Joakim Bakov (atletika)

Andrea Bakula (stolni tenis)

Zdenko Balaš (veslanje)

Ivano Balić (rukomet)

Maro Balić (vaterpolo)

Bernard Ban (hrvanje)

Ćiril Ban (veslanje)

Anton Banek (biciklizam)

Marko Banić (košarka)

Marko Banović (veslanje)

Petra Banović (plivanje)

Samir Barač (vaterpolo)

Stanko Barač (košarka)

Tito Barač (jedrenje)

Ivica Barbarić (nogomet)

Bruno Barbić (plivanje)

Blago Barbieri (plivanje)

Hrvoje Barić (plivanje)

Dragica Basletić (gimnastika)

Karlo Bašić (jedrenje)

Mirko Bašić (rukomet)

Sonja Bašić (rukomet)

Tomislav Bašić (jedrenje)

Karlo Baumann (jedrenje)

Vladimir Beara (nogomet)

Milivoj Bebić (vaterpolo)

Branko Becić (veslanje)

Vera Begić (atletika)

Zdenko Bego (veslanje)

Zvonko Bego (nogomet)

Miljan Begović (umjetničko klizanje)

Branko Belačić (veslanje)

Siniša Belamarić (vaterpolo)

Rudolf Belin (nogomet)

Boris Beljak (veslanje)

Ljubomir Benčić (nogomet)

Milivoj Benković (skijanje)

Antun Bezjak (atletika)

Mislav Bezmalinović (vaterpolo)

Damir Bičanić (rukomet)

Marko Bijač (vaterpolo)

Miro Bilan (košarka)

Cvjetko Bilić (biciklizam)

Nada Birko Kustec (skijanje)

Đurđica Bjedov (plivanje)

Mira Bjedov (košarka)

Milan Blaće (veslanje)

Ana Boban (plivanje)

Stjepan Bobek (nogomet)

Stjepan Bocak (nogomet)

Bojan Bogdanović (košarka)

Stjepan Boltižar (gimnastika)

Ante Bonačić (atletika)

Ante Tonći Bonačić (nogomet)

Duje Bonačić (veslanje)

Filip Bonačić (vaterpolo)

Ozren Bonačić (vaterpolo)

Igor Boraska (veslanje i bob)

Tamara Boroš (stolni tenis)

Alen Bošković (vaterpolo)

Miho Bošković (vaterpolo)

Marko Brajnović (vaterpolo)

Sebastian Brigović (alpsko skijanje)

Ivana Brkljačić (atletika)

Marijan Brnčić (nogomet)

Božo Broketa (nogomet)

Nina Broznić (skijaško trčanje)

Ilija Brozović (rukomet)

Ante Bui (jedrenje)

Tihomir Buinjac (atletika)

Josip Bujas (veslanje)

Leonardo Bujas (veslanje)

Šime Bujas (veslanje)

Luka Bukić (vaterpolo)

Perica Bukić (vaterpolo)

Ivan Bulaja (jedrenje)

Toni Bulaja (jedrenje)

Bruno Bulić (biciklizam)

Jerko Bulić (atletika)

Nenad Buljan (plivanje)

Ivan Buljubašić (vaterpolo)

Denis Buntić (rukomet)

Ivo Buratović (atletika)

Andrej Burić (skijaško trčanje)

Damir Burić (vaterpolo)

Andro Bušlje (vaterpolo)

Alma Butia (atletika)

Milan Butorac (veslanje)

Zlatko Buzina (veslanje)

C

Zlatko Celent (veslanje)

Zdravko Ceraj (atletika)

Giovanni Cernogoraz (streljaštvo)

Luka Ciganović (vaterpolo)

Iva Ciglar (košarka)

Suzana Cimbal Špirelja (streljaštvo)

Zvonimir Cimermančić (nogomet)

Luka Cindrić (rukomet)

Slavin Cindrić (nogomet)

Dragutin Ciotti (gimnastika)

Ivica Cipci (vaterpolo)

Tomislav Crnković (nogomet)

Nikica Cukrov (nogomet)

Petar Cupač (jedrenje)

Borislav Cvetković (nogomet)

Ante Cvitković (plivanje)

Danko Cvjetičanin (košarka)

Vinko Cvjetković (vaterpolo)

Č

Renata Čabrijan (atletika)

Krešimir Čač (plivanje)

Zlatko Čajkovski (nogomet)

Željko Čajkovski (nogomet)

Ivan Čaklec (gimnastika)

Novica Čanović (atletika)

Patrik Čavar (rukomet)

Jelena Čebukina (odbojka)

Igor Čerenšek (plivanje)

Marin Čilić (tenis)

Tomislav Čižmešija (umjetničko klizanje)

Željka Čižmešija (umjetničko klizanje)

Slobodanka Čolović, (atletika)

Vladimir Čonč (nogomet)

Milan Čop (nogomet)

Josip Čorak (hrvanje)

Karlo Čović (hrvanje)

Krešimir Čuljak (veslanje)

Ivan Čupić (rukomet)

Nikola Čupin (veslanje)

Milivoj Čurlica (vaterpolo)

Zoran Čutura (košarka)

Ć

Borna Ćorić (tenis)

Krešimir Ćosić (košarka)

Josip Ćuk (streljaštvo)

D

Dejan Dabović (vaterpolo)

Edi Dadić (skijaško trčanje)

Stipe Damjanović (hrvanje)

Tinka Dančević (plivanje)

Patricia Daničić (odbojka)

Eugen Dasović (nogomet)

Zmaj Defilipis (plivanje)

Mario Delač (plivanje)

Aleksej Demjanov (gimnastika)

Ivo Despot (veslanje)

Stanko Despot (veslanje)

Stjepan Deverić (nogomet)

Slobodan Dijaković (plivanje)

Zdravko Divjak (plivanje)

Nikša Dobud (vaterpolo)

Ivan Dodig (tenis)

Davor Dominiković (rukomet)

Mihovil Dorčić (plivanje)

Duje Draganja (plivanje)

Marin Draganja (tenis)

Marko Dragičević (veslanje)

Niki Drpić (bob)

Stipe Drviš (boks)

Artur Dubravčić (nogomet)

Miroslav Dubravčić (veslanje)

Sanda Dubravčić (umjetničko klizanje)

Đuro Dukanović (biciklizam)

Darko Dukić (boks)

Domagoj Duvnjak (rukomet)

DŽ

Mirza Džomba (rukomet)

Đ

Ana Đerek (gimnastika)

Vedran Đipalo (boks)

Teo Đogaš (vaterpolo)

Jovan Đolić (kajak-kanu)

Veselin Đuho (vaterpolo)

Kristijan Đurasek (biciklizam)

Bojan Đurković (streljaštvo)

Zorica Đurković (košarka)

E

Kristina Elez (rukomet)

Edis Elkasević (atletika)

Tina Erceg (gimnastika)

Stevimir Ercegovac (atletika)

Siniša Ergotić (atletika)

F

Aleksandar Fabijanić (veslanje)

Minski Fabris (jedrenje)

Mario Fafangel (jedrenje)

Jakov Fak (biatlon)

Bruno Faninger (biciklizam)

Šime Fantela (jedrenje)

Nediljko Farčić (atletika)

Vid Fašaić (veslanje)

Elvis Fatović (vaterpolo)

Jasna Fazlić (stolni tenis)

Matea Ferk (alpsko skijanje)

Peroslav Ferković (atletika)

Miet Filipović (taekwondo)

Vladimir Firm (nogomet)

Antun Fischer (hrvanje)

Hrvoje Fižuleto (atletika)

Nika Fleiss (alpsko skijanje)

Đurđa Fočić (atletika)

Igor Francetić (veslanje)

Jasminka Francki (streljaštvo)

Lovrenco Franičević (plivanje)

Nikola Franković (vaterpolo)

Tihomir Franković (veslanje)

Valner Franković (rukomet)

Radojka Franzotti (atletika)

Tomislav Franjković (vaterpolo)

Dragutin Friedrich (nogomet)

Vladimir Fumić (biciklizam)

Dražen Funtak (kajak-kanu)

Dušan Furlan (gimnastika)

G

Andrej Gačina (stolni tenis)

Anita Gaće (rukomet)

Anita Galić (plivanje)

Dominik Galić (plivanje)

Rudolf Galin (atletika)

Žarko Galjanić (biatlon)

Xavier Garcia (vaterpolo)

Đuro Gašpar (atletika)

Renato Gašpar (alpsko skijanje)

Zdenka Gašparac (plivanje)

Sanja Gavrilović (atletika)

Tonko Gazzari (plivanje)

Giuseppe Giergia (košarka)

Franjo Giller (nogomet)

Ivo Giovanelli (vaterpolo)

Anton Glasnović (streljaštvo)

Josip Glasnović (streljaštvo)

Damir Glavan (vaterpolo)

Biljana Gligorović (odbojka)

Andrej Glucks (kajak-kanu)

Petar Goić (atletika)

Miroslav Gojanović (hokej na ledu)

Jakov Gojun (rukomet)

Sabrina Goleš (tenis)

Slavko Goluža (rukomet)

Petar Gorša (streljaštvo)

Jurica Grabušić (atletika i bob)

Zdravko Gracin (veslanje)

Nenad Gračan (nogomet)

Ivan Granec (nogomet)

Janez Grbelja (veslanje)

Nikola Grbić (hrvanje)

Anton Grego (jedrenje)

Bojan Grego (jedrenje)

Alen Gregov (košarka)

Filip Grgić (taekwondo)

Božo Grkinić (vaterpolo)

Jelena Grubišić (rukomet)

Špiro Grubišić (veslanje)

Ante Guberina (veslanje)

Ivan Gubijan (atletika)

Bruno Gudelj (rukomet)

Ivan Gudelj (nogomet)

Valentina Gustin (streljaštvo)

H

Nino Habun (atletika)

Andras Haklits (atletika i bob)

Erna Hawelka (gimnastika)

Zdravko Hebel (vaterpolo)

Idora Hegel (umjetničko klizanje)

Danko Herceg (kajak-kanu)

Leopold Herenčić (dizanje utega)

Mario Hezonja (košarka)

Igor Hinić (vaterpolo)

Saša Hiršzon (tenis)

Ivan Hmjelovjec (gimnastika)

Hrvoje Horvat (rukomet)

Ivan Horvat (atletika)

Ivica Horvat (nogomet)

Lidija Horvat (rukomet)

Nikolina Horvat (atletika)

Vladimir Horvat (veslanje)

Zlatko Horvat (rukomet)

Emanuel Horvatiček (kajak-kanu)

Marko Horvatin (veslanje)

Filip Hrgović (boks)

Miloš Hrstić (nogomet)

Zdravko Huljev (veslanje)

Dragutin Husjak (veslanje)

I

Katica Ileš (rukomet)

Vanja Ilić (plivanje)

Saša Imprić (plivanje)

Andrea Ivančević (atletika)

Mirko Ivančić (veslanje)

Ivo Ivaniš (vaterpolo)

Goran Ivanišević (tenis)

Anton Ivanković (veslanje)

Luca Ivanković (košarka)

Ivan Ivanović (atletika)

Jelena Ivezić (košarka)

Filip Ivić (rukomet)

Dragutin Karlo Ivković (biciklizam)

Tomislav Ivković (nogomet)

Vladimir Ivković (vaterpolo)

J

Marko Jakopović (atletika)

Franjo Jakovac (biatlon)

Ivana Jakupčević (umjetničko klizanje)

Milan Janić (kajak-kanu)

Stjepan Janić (kajak-kanu)

Slavko Janjušević (veslanje)

Boris Jarak (rukomet)

Tihomir Jarnjević (veslanje)

Ivan Jazbinšek (nogomet)

Milan Jeger (plivanje)

Davor Jelaska (veslanje)

Anđa Jelavić (košarka)

Ivana Jelčić (rukomet)

Vladimir Jelčić (rukomet)

Barbara Jelić (odbojka)

Dragutin Jelić (gimnastika)

Ivan Jelić (gimnastika)

Ivica Jelić (odbojka)

Vesna Jelić (odbojka)

Vinko Jelovac (košarka)

Ana Jelušić (alpsko skijanje)

Vinka Jeričević (plivanje)

Željko Jerkov (košarka)

Zdravko Ježić (vaterpolo)

Maro Joković (vaterpolo)

Bojan Jovanović (mačevanje)

Sanja Jovanović (plivanje)

Dijana Jovetić (rukomet)

Božidar Jović (rukomet)

Ivan Jukić (veslanje)

Gordana Jurcan (odbojka)

Viktor Jurčec (biciklizam)

Damir Jurčević (skijaško trčanje)

Darko Juričić (atletika)

Dragan Jurilj (taekwondo)

Pavle Jurina (rukomet)

Vice Jurišić (veslanje)

Franjo Jurjević (gimnastika)

K

Ratko Kacian (nogomet)

Hrvoje Kačić (vaterpolo)

Zoran Kačić (vaterpolo)

Nikša Kaleb (rukomet)

Zoran Kalebić (jedrenje)

Branko Kallay (atletika)

Marijan Kanjer (plivanje)

Igor Karačić (rukomet)

Lisa Ann Karčić (košarka)

Tomislav Karlo (plivanje)

Ivo Karlović (tenis)

Mladen Kašić (odbojka)

Ana Kaštelan (odbojka)

Frane Kazija (veslanje)

Maja Kezele (skijaško trčanje)

Ivica Klaić (taekwondo)

Nikola Kleut (atletika)

Lucijan Kleva (veslanje)

Denis Klobučar (skijaško trčanje)

Nenad Kljaić (rukomet)

Ivan Kljaković – Gašpić (jedrenje)

Željko Knapić (atletika)

Andro Knego (košarka)

Tanja Kober (gimnastika)

Vjekoslav Kobeščak (vaterpolo)

Petar Milan Kokotović (hrvanje)

Sara Kolak (atletika)

Nataša Kolega (rukomet)

Slavko Koletić (hrvanje)

Đulijano Koludra (bob)

Arijan Komazec (košarka)

Andrea Komšić (alpsko skijanje)

Ana Konjuh (tenis)

Marko Kopljar (rukomet)

Danijel Korica (atletika)

Nikola Korica (bob)

Jelena Kostanić (tenis)

Ivica Kostelić (alpsko skijanje)

Janica Kostelić (alpsko skijanje)

Pavle Kostov (jedrenje)

Mladen Koščak (nogomet)

Đani Kovač (atletika)

Aleksandar Kovačević (atletika)

Dragutin Kovačić (košarka)

Zdravko Kovačić (vaterpolo)

Krešimir Kozina (rukomet)

Aleksandar Kozlina (nogomet)

Filip Kozulić (veslanje)

Gordan Kožulj (plivanje)

Slaven Krajačić (atletika i bob)

Franjo Krajcar (atletika)

Branko Kralj (nogomet)

Ivan Krapić (vaterpolo)

Joško Kreković (vaterpolo)

Tomislav Krizmanić (boks)

Miran Krmelj (hokej na ledu)

Ante Krnčević (veslanje)

Daniel Krnčević (veslanje)

Stipe Krnčević (veslanje)

Antun Kropivšek (gimnastika)

Mišo Krstičević (nogomet)

Duje Krstulović (košarka)

Filip Krušlin (košarka)

Zvonimir Krznarić (kajak-kanu)

Ognjen Kržić (vaterpolo)

Toni Kukoč (košarka)

Aljoša Kunac (vaterpolo)

Ivan Kuret (jedrenje)

Karlo Kuret (jedrenje)

Ivan Kurtini (vaterpolo)

Davor Kus (košarka)

Ante Kušurin (veslanje)

Matija Kvasina (biciklizam)

Kornelija Kvesić (košarka)

L

Jakov Labura (veslanje)

Blaženko Lacković (rukomet)

Đorđe Lavrnić (rukomet)

Ana Lelas (košarka)

Žana Lelas (košarka)

Nataša Leto (odbojka)

Ivan Levačić (biciklizam)

Ivo Lipanović (veslanje)

Luka Lipošinović (nogomet)

Vlado Lisjak (hrvanje)

Thomas Lodler (alpsko skijanje)

Alen Lončar (plivanje)

Krešimir Lončar (košarka)

Luka Lončar (vaterpolo)

Ronald Lopatny (vaterpolo)

Venio Losert (rukomet)

Joža Lovec (veslanje)

Boris Lovrić (bob)

Ivana Lovrić (rukomet)

Dan Lovrović (jedrenje)

Marin Lovrović (jedrenje)

Boško Lozica (vaterpolo)

Deni Lušić (vaterpolo)

Slavko Luštica (nogomet)

LJ

Matija Ljubek (kajak-kanu)

Nikica Ljubek (kajak-kanu)

Ivan Ljubičić (tenis)

Pavao Ljubičić (veslanje)

Stjepan Ljubić (biciklizam)

M

Marko Macan (vaterpolo)

Stevo Macura (veslanje)

Ede Mađar (gimnastika)

Iva Majoli (tenis)

Morena Makar (snowboard)

Vedrana Malec (skijaško trčanje)

Mladenka Malenica (streljaštvo)

Marko Mamić (rukomet)

Danko Mandić (jedrenje)

Marko Mandić (veslanje)

Sandra Mandir (košarka)

Predrag Manojlović (vaterpolo)

Davor Marcelić (košarka)

Davorin Marčelja (atletika)

Nikola Mardešić (veslanje)

Igor Marenić (jedrenje)

Igor Marić (bob)

Marcela Marić (skokovi u vodu)

Martin Marić (atletika)

Tomislav Marijanović (judo)

Danko Marinelli (alpsko skijanje)

Boško Marinko (hrvanje)

Smiljana Marinović (plivanje)

Ivan Marjanović (nogomet)

Pavo Marković (vaterpolo)

Marcel Markulin (gimnastika)

Rudolf Markušić (atletika)

Zoran Maroević (košarka)

Dejan Marović (boks)

Marija Marović (streljaštvo)

Pavao Martić (veslanje)

Petra Martić (tenis)

Damir Martin (veslanje)

Oliver Martinov (veslanje)

Sead Marušić (veslanje)

Zlatko Mašek (streljaštvo)

Ante Mašković (plivanje)

Dubravko Mataković (kajak-kanu)

Ladislav Matetić (veslanje)

Barbara Matić (judo)

Zoran Matković (streličarstvo)

Matea Matošević (atletika)

Valter Matošević (rukomet)

Frane Matošić (nogomet)

Drago Matulaj (veslanje)

Jerko Matulić (rukomet)

Željko Matuš (nogomet)

Željko Mavrović (boks)

Mirna Mazić (košarka)

Vladimir Mažuranić (mačevanje)

Vilim Messner (atletika)

Petar Metličić (rukomet)

Miroslav Metzner - Fritz (hrvanje)

Mate Mezulić (bob)

Svetlana Micić (rukomet)

Franjo Mihalić (atletika)

Filip Mihaljević (atletika)

Maksimilijan Mihelčić (nogomet)

Tina Mihelić (jedrenje)

Vladimir Miholjević (biciklizam)

Miro Mihovilović (vaterpolo)

Zlata Mijatović (gimnastika)

Sebastijan Miknić (jedrenje)

Siniša Mikuličić (jedrenje)

Zoran Mikulić (rukomet)

Vesna Milanović Litre (rukomet)

Vladimir Milić (atletika)

Petar Milin (veslanje)

Nenad Miloš (plivanje)

Petar Miloš (boks)

Predrag Miloš (plivanje)

Stanko Miloš (veslanje)

Miloš Milošević (plivanje)

Zdravko Miljak (rukomet)

Branko Miljuš (nogomet)

Marijana Mišković (judo)

Antonija Mišura (košarka)

Marko Mišura (jedrenje)

Ivan Mladina (plivanje)

Drago Mlinarec (hokej na ledu)

Mate Mojtić (veslanje)

Cornelia Molnar Vajda (stolni tenis)

Luka Mratović (jedrenje)

Duško Mrduljaš (veslanje)

Emanuel Mrduljaš (veslanje)

Veljko Mršić (košarka)

Emir Mujčinović (kajak-kanu)

Nedžad Mulabegović (atletika)

Damir Mulaomerović (košarka)

Dinko Mulić (kajak-kanu)

Maja Murić (tenis)

Amar Musić (dizanje utega)

Petar Muslim (vaterpolo)

Dragan Mustapić (atletika)

Ivan Mustapić (atletika)

Zoran Mustur (vaterpolo)

N

Alvaro Načinović (rukomet)

Aramis Naglić (košarka)

Danira Nakić (košarka)

Mihovil Nakić (košarka)

Veljko Narančić (atletika)

Antun Nardelli (vaterpolo)

Vjera Neferović (atletika)

Vladimir Nekora (veslanje)

Milovan Nenadić (hrvanje)

Milan Neralić (mačevanje)

Sandro Nicević (košarka)

Simo Nikolić (jedrenje)

Vera Nikolić (atletika)

Nikola Nimac (skeleton)

Željko Nimš (rukomet)

Enia Ninčević (jedrenje)

Ivan Ninčević (rukomet)

Mladen Ninić (veslanje)

Frane Nonković (vaterpolo)

Sofija Novoselić (alpsko skijanje)

O

Paulo Obradović (vaterpolo)

Stjepan Obran (rukomet)

Mirjana Ognjenović (rukomet)

Ivan Olivari (alpsko skijanje)

Vjekoslav Oršolić (atletika)

Alek Osmanović (bob)

Andrija Otenheimer (atletika)

Petar Ozretić (veslanje)

Sanja Ožegović (košarka)

P

Tea Palić (alpsko skijanje)

Franjo Palković (hrvanje)

Miroslav Pandaković (skijanje)

Sandra Paović (stolni tenis)

Zlatko Papec (nogomet)

Mate Parlov (boks)

Tomislav Paškvalin (vaterpolo)

Ivan Pavelić (plivanje)

Vazmoslav Pavešić (vaterpolo)

Vojko Pavičić (vaterpolo)

Josip Pavić (vaterpolo)

Vedran Pavlek (alpsko skijanje)

Antun Pavleković (nogomet)

Karlo Pavlenč (veslanje)

Jelica Pavličić (atletika)

Kim Daniela Pavlin (plivanje)

Alfons Pažur (nogomet)

Snježana Pejčić (streljaštvo)

Andrea Penezić (rukomet)

Velimir Perasović (košarka)

Rudolf Percl (nogomet)

Tanja Perec (streljaštvo)

Stjepan Perestegi (kajak-kanu)

Kristina Perica (atletika)

Marko Perinović (veslanje)

Vanja Perišić (atletika)

Goran Perkovac (rukomet)

Dražen Perković (taekwondo)

Sandra Perković (atletika)

Elvis Peršić (atletika)

Emil Perška (nogomet)

Željko Perušić (nogomet)

Nikolaj Pešalov (dizanje utega)

Dušan Pešić (nogomet)

Ivan Pešić (rukomet)

Antonio Petković (vaterpolo)

Anamarija Petričević (plivanje)

Zvonimir Petričević (košarka)

Silvijo Petriško (veslanje)

Mateja Petronijević (jedrenje)

Dragutin Petrovečki (veslanje)

Aleksandar Petrović (košarka)

Alojz Petrović (gimnastika)

Biljana Petrović (atletika)

Dražen Petrović (košarka)

Janez Pintar (veslanje)

Pavao Pintarić (mačevanje)

Ante Pivčević (jedrenje)

Darko Planinić (košarka)

Zoran Planinić (košarka)

Eugen Plazzeriano (nogomet)

Nikola Plečaš (košarka)

Eugen Pleško (biciklizam)

Josip Pokupec (biciklizam)

Damir Polić (vaterpolo)

Miroslav Poljak (vaterpolo)

Edi Ponoš (atletika)

Marko Popović (košarka)

Milan Poredski (biciklizam)

Renco Posinković (vaterpolo)

Vlado Poslek (kajak-kanu)

Adolf Potokar (veslanje)

Stjepan Prauhardt (streljaštvo)

Boris Praunsperger (plivanje)

Franjo–Luka Predanić (atletika)

Danijel Premerl (nogomet)

Danijel Premuš (vaterpolo)

Miroslav Pribanić (rukomet)

Boro Primorac (nogomet)

Zoran Primorac (stolni tenis)

Nikola Prkačin (košarka)

August Prosenik (biciklizam)

Goran Prpić (tenis)

Darko Prvan (plivanje)

Jasna Ptujec (rukomet)

Iztok Puc (rukomet)

Josef Puch (konjički sport)

Ivan Pudar (nogomet)

Ivan Puhar (plivanje)

Goran Puljko (veslanje)

Aleksej Puninski (plivanje)

Nikica Pušić–Koroljević (rukomet)

Mirko Puzović (boks)

R

Krešimir Račić (atletika)

Antonio Rački (skijaško trčanje)

Luka Radelić (jedrenje)

Željko Radić (vaterpolo)

Igor Radin (veslanje)

Lovro Radonić (plivanje i vaterpolo)

Jadran Radovčić (veslanje)

Milivoj Radović (mačevanje)

Nikola Radović (nogomet)

Dino Rađa (košarka)

Boris Rađenović (bob)

Ivan Ratej (hokej na ledu)

Ivan Ratkić (alpsko skijanje)

Ronald Ređep (stolni tenis)

Josip Reić (veslanje)

Boris Renaud (hokej na ledu)

Marijana Ribičić (odbojka)

Beti Rimac (odbojka)

Slaven Rimac (košarka)

Slavica Rinčić (rukomet)

Janko Rodin (nogomet)

Radoslav Rogina (biciklizam)

Veljko Rogošić (plivanje)

Vanja Rogulj (plivanje)

Ante Roje (plivanje i vaterpolo)

Zoran Roje (vaterpolo)

Nikša Roki (plivanje)

Vera Romanić (atletika)

Vinko Rosić (vaterpolo)

Marin Rozić (košarka)

Giansandro Rudan (plivanje)

Damjan Rudež (košarka)

Ratko Rudić (vaterpolo)

Vatroslav Rupčić (boks)

Rudolf Rupec (nogomet)

Siniša Rutešić (veslanje)

S

Zvonimir Sabolović (atletika)

Emanuela Salopek (košarka)

Matea Samardžić (plivanje)

Zlatko Saračević (rukomet)

Ninoslav Saraga (veslanje)

Predrag Sarić (veslanje)

Višeslav Sarić (vaterpolo)

Milovan Savić (atletika)

Đuro Savinović (vaterpolo)

Josip Scholz (nogomet)

Dobrivoje Selec (rukomet)

Hrvoje Sep (boks)

Zvonimir Serdarušić (rukomet)

Krunoslav Simon (košarka)

Martin Sinković (veslanje)

Valent Sinković (veslanje)

Ingrid Siscovich (odbojka)

Vjekoslav Skalak (veslanje)

Petar Skansi (košarka)

Nikša Skelin (veslanje)

Siniša Skelin (veslanje)

Mirela Skoko (streljaštvo)

Suzana Skoko (streljaštvo)

Branko Skroče (košarka)

Zoran Slavnić (košarka)

Iva Slišković (košarka)

Ivan Slišković (rukomet)

Irfan Smajlagić (rukomet)

Mile Smodlaka (vaterpolo)

Vladimir Smokvina (plivanje)

Tomislav Smoljanović (veslanje)

Koloman Sović (biciklizam)

Aleksa Spahić (atletika)

Obrad Sretenović (boks)

Božo Starčević (hrvanje)

Petra Starčević (biatlon)

Zulejka Stefanini (atletika)

Luka Stepančić (rukomet)

Ivan Stevanović (rukomet)

Nikola Stipaničev (veslanje)

Andrijana Stipaničić Mrvelj (biatlon)

Karlo Stipanić (vaterpolo)

Tonći Stipanović (jedrenje)

Rok Stipčević (košarka)

Marijan Stipetić (plivanje)

Dominik Straga (plivanje)

Marko Strahija (plivanje)

Antun Strain (biciklizam)

Aleksandar Strmac (vaterpolo)

Lisa Christina Stublić (atletika)

Goran Sukno (vaterpolo)

Sandro Sukno (vaterpolo)

Renato Sulić (rukomet)

Ivan Sunara (košarka)

Rade Sunara (veslanje)

Luciano Sušanj (atletika)

Š

Ivan Šabjan (kajak-kanu)

David Šain (veslanje)

Željko Šakić (košarka)

Dalibor Šamšal (alpsko skijanje)

Ivan Šantek (nogomet)

Dario Šarić (košarka)

Sandra Šarić (taekwondo)

Renata Šašak (tenis)

Petar Šegedin (atletika)

Mirjana Šegrt (plivanje)

Petar Šegvić (veslanje)

Jasna Šekarić (streljaštvo)

Vojko Šeravić (veslanje)

Andrea Šerić (rukomet)

Tomislav Šestak (hrvanje)

Anđelo Šetka (vaterpolo)

Jaroslav Šifer (nogomet)

Dubravko Šimenc (vaterpolo)

Zlatko Šimenc (vaterpolo)

Ana Šimić (atletika)

Davorin Šindler (veslanje)

Tin Široki (alpsko skijanje)

Karla Šitić (daljinsko plivanje)

Marijo Šivolija – Jelica (boks)

Boris Škanata (plivanje)

Paško Škarica (veslanje)

Damir Škaro (boks)

Siniša Školneković (vaterpolo)

Zlatko Škorić (nogomet)

Josip Škrabl (biciklizam)

Franjo Škrinjar (atletika)

Viktor Šnajder (atletika)

Ivan Šola (bob)

Vlado Šola (rukomet)

Damir Šolman (košarka)

Franjo Šoštarić (nogomet)

Kazimir Šoštarko (biciklizam)

Roman Špirelja (streljaštvo)

Denis Špoljarić (rukomet)

Goran Šprem (rukomet)

Karolina Šprem (tenis)

Ivo Štakula (vaterpolo)

Srećko Štiglić (atletika)

Drago Štritof (atletika)

Ratko Štritof (vaterpolo)

Manuel Štrlek (rukomet)

Vladimir Šujster (rukomet)

Davor Šuker (nogomet)

Dragutin Šurbek (stolni tenis)

Marijana Šurković (plivanje)

T

Žan Tabak (košarka)

Silvija Talaja (tenis)

Mirko Tarana (vaterpolo)

Miranda Tatari (rukomet)

Ivan Telesmanić (veslanje)

Hrvoje Telišman (veslanje)

Yuan Tian (stolni tenis)

Jakov Tironi (veslanje)

Ana Titlić (rukomet)

Mario Todorović (plivanje)

Marko Tomas (košarka)

Sandro Tomas (plivanje)

Marko Tomasović (boks)

Robert Tomašević (taekwondo)

Bogdan Tošović (vaterpolo)

Karlo Toth (hrvanje)

Ljubomir Travica (odbojka)

Branimir Tretinjak (mačevanje)

Krešimir Tretinjak (mačevanje)

Slobodan Trifunović (vaterpolo)

Anja Trišić (plivanje)

Mate Trojanović (veslanje)

Nikola Trojanović (plivanje)

Rudolf Milan Truban (biciklizam)

Ivo Trumbić (vaterpolo)

Ratomir Tvrdić (košarka)

U

Filip Ude (gimnastika)

Gabrijela Ujčić (plivanje)

Roko Leni Ukić (košarka)

Marija Uzelac (košarka)

V

Željko Vađić (streljaštvo)

Nevio Valčić (biciklizam)

Tonči Valčić (rukomet)

Velimir Valenta (veslanje)

Dario Varga (veslanje)

Roland Robert Varga (atletika)

Tino Vegar (vaterpolo)

Mario Vekić (veslanje)

Atilio Venturini (plivanje)

Maja Veršec (gimnastika)

Luko Vezilić (vaterpolo)

Nataša Vezmar (taekwondo)

Frano Vićan (vaterpolo)

Dario Vidošević (veslanje)

Joško Vidošević (nogomet)

Albin Vidović (rukomet)

Branko Vidović (plivanje)

Matej Vidović (alpsko skijanje)

Mirko Vincens (kajak-kanu)

Vladimir Vinek (nogomet)

Biserka Višnjić (rukomet)

Blanka Vlašić (atletika)

Perica Vlašić (veslanje)

Blaženka Vodenlić (skijanje)

Dejan Vojnović (atletika i bob)

Goran Volarević (vaterpolo)

Igor Vori (rukomet)

Dragutin Vragović (nogomet)

Marija Vrajić (atletika)

Josip Vranković (košarka)

Stojko Vranković (košarka)

Tihomil Vranješ (vaterpolo)

Stjepan Vrbančić (nogomet)

Biserka Vrbek (streljaštvo)

Renato Vrbičić (vaterpolo)

Ante Vrčić (veslanje)

Zdeslav Vrdoljak (vaterpolo)

Dragutin Vrđuka (nogomet)

Marija Vrsaljko (košarka)

Miroslav Vučetić (plivanje)

Damir Vučičić (veslanje)

Branimir Vujević (veslanje)

Vojislav Vujević (judo)

Zlatko Vujović (nogomet)

Zoran Vujović (nogomet)

Rudolf Vuk (streljaštvo)

Bernard Vukas (nogomet)

Branko Vukičević (košarka)

Ljubo Vukić (rukomet)

Siniša Vukonić (skijaško trčanje)

Drago Vuković (rukomet)

Boško Vuksanović (vaterpolo)

Dubravka Vukušić (brzo klizanje)

Božo Vuletić (vaterpolo)

W

Hermann Weiland (konjički sport)

Franjo Wölfl (nogomet)

Rui Wu Tan (stolni tenis)

Z

Slaven Zambata (nogomet)

Ana Zaninović (taekwondo)

Lucija Zaninović (taekwondo)

Marijan Zaninović (veslanje)

Branko Zebec (nogomet)

Maja Zebić (rukomet)

Darko Zibar (veslanje)

Josip Zidarn (kajak-kanu)

Branko Zinaja (nogomet)

Dušan Zinaja (skijanje)

Filip Zoričić (jedrenje)

Branko Zorko (atletika)

Zdenko Zorko (rukomet)

Zdravko Zovko (rukomet)

Natko Zrnčić Dim (alpsko skijanje)

Vedran Zrnić (rukomet)

Filip Zubčić (alpsko skijanje)

Martina Zubčić (taekwondo)

Ž

Ante Žanetić (nogomet)

Nenad Žugaj (hrvanje)

Neven Žugaj (hrvanje)

Stipe Žunić (atletika)

Romana Župan (jedrenje)

Vjekoslav Župančić (nogomet)

Goran Žuvela (judo)

Marijan Žužej (vaterpolo)

Nenad Žvanut (brzo klizanje)

* (popis obuhvaća sve sportaše-olimpijce koji su izborili nastup na olimpijskim igrama a koji su rođeni na području Hrvatske i one koji su nastup na olimpijskim igrama izborili nastupajući za hrvatske klubove za prethodnih država te sve hrvatske olimpijce od samostalnosti Republike Hrvatske zaključno s OI u Rio de Janeiru 2016.)

Hrvatski umjetnici i arhitekti – sudionici olimpijskih igara

(kategorija umjetničkog djela na programu olimpijskih igara bila je od 4. Olimpijskog kongresa u Parizu 1906. do Olimpijskih igara u Londonu 1948. godine)

Dragan Boltar (arhitekt i urbanist)

Frane Cota (kipar i arhitekt)

Eugen Erlih (konstruktor)

Franjo Neidhardt (arhitekt)

Kosta Petrović (arhitekt i građevinski inženjer)

Juraj Škarpa (kipar)

Vladimir Turina (arhitekt)

(izvor podataka: Jurica Gizdić, Hrvatski olimpijci i odličnici, Hrvatski olimpijski odbor, Zagreb, 2016.) (Foto: HINA/Damir Senčar)